vijesti iz nutrine
kolibra
Blog
nedjelja, studeni 1, 2009

Klik! Poslušajte Arabeske i Zabranjeno pušenje - ah, ti glasovi, ti bubnjevi...

iz sebe prkosim u dugo i opasno ništa.

obasipam ljubavlju ličinke mahnitih
pokušaja
da se svemu dâ
jedno ozbiljno
i narativno
lice,
biljke  začete mišlju, cijelu kolonu
izbjeglica
u opasnu zemlju koja je stala
i omela
planet u redovnoj vrtnji.

zemlju koja je stala ne možeš
zaobići.

lijepi se za tebe stostrukom opojnom ovojnicom
koja ostavlja slatko-gorki, pače dolce-garbo
trag
po kojem gmižu
maleni, u sebe zagledani
mravi.

oni na leđima nose teret tla i neba, tešku
nemjerljivu
poputninu.

(nina sam ja i ja je
nina

a poput nine
je ta
poputnina! i bolje zvuči
nego
popudbina.)

gledaš te mrave s visine
kao što tebe gledaju
s visoka
kad zalutaš u negostoljubiv krajolik
bez ljudi
u kojem ti u putovnicu nevidljiv
netko
lupi zeleni pečat na kojem piše
duldung
a onda ti zalupi
vratima.

lutaš tako
po pustopoljini, pronalaziš
neke izlaze koji vode u nepoznato, prestrašena
se vraćaš jer nisi htjela taj uredno podšišani
labirint
u kojem se svejedno
(ili još više?) gubiš.

htjela si svoje
rasuto svjetlo, gomolj u kojem se
skutriš i odlučiš hoćeš li biti ptica, jaje,
perunika, lokot, vime, inercija.

hoćeš li graktati, plašiti,
šutjeti na mrtvo ime ili klepetati
pod prozorom. hoćeš li zaći u rukavac ili
ostati.

u vrtu-labirintu stalno okrećeš
leđa
svojim leđima,

loviš vlastiti riba
ribi
rep

i gaziš
u stalno istu jušnu
vedrinu
koja se ne zadrži
ni tri sekunde nego je
zamijene teške,
paučinom otežane
magle progutanih
riječi.

uplela si se u to, u taj
paučinasti lanac oko
gležnja, u gledljivu ali otrovnu
sapunicu, serviranu
na srebrnoj plitici svakoga
dana.

kad se sve to desi? gotovo ni našta
nisi pripravna a sve
moraš gutati našte srca. ili se ono
kaže
natašte?

premium probiotik, loše vijesti
iz predgrađa, omega tri
masne kiseline i tek propupale
dijagnoze.

u takvoj asimetriji s tvojim
tek propupalim
životom
kojeg si taman bila
ubacila
u centrifugu!

sklapaš i u ranac bacaš
teške uskličnike,
klinove za klin
se klinom, centripetalne
sile i nemušte kliničke
sintakse. staviš
pri vrhu malu pticu da ih sve
na okupu drži
i čujno diše uz rub
preklopa pa ćurlikne
kad treba brže, sporije
ili dublje.

dobro je katkad drugome prepustiti
kormilo,
naročito kad nemaš
nekog izbora ili kad ne znaš koja
od dva moguća zla
zaokružiti
na izbornom listiću.

ptica te tako vodi a ti
oduvijek imaš povjerenja u ptice.

one vide bolje, imaju širu
perspektivu, tvrde da uopće
nisi široka
u struku
i da imaš njihovim slična
krila,
što je uostalom točno,
jer nosiš ih
u tom ruksaku, zajedno s tricama
i krpicama koje je
iskrzalo
to stalno iznova
trajanje.

iz sebe prkosiš u dugo i opasno ništa,

mirišeš na začetke i nenadane
druge i treće prilike.

hodaš na klimavim
nogama i mada su ti iste takve
šanse,
sve još može biti jaje, kukuljica, kuća,
runolist.

sve se još može okrenuti tebi
i uznijeti te.
neka blaga ruka može
prebrisati hard disk i uvesti te
privremeno
u statično (jer zna se da tamo
ne možeš dugo, protivi se tvojoj
naravi)

al' statično je bolje
nego meta-
statično

pa sve prevodiš u meta-jezik

a perunike, prijevoji iza vrata, lokoti,
lanterne, izglobljene stvarnosti,
splavovi,
mirte, pontonski mostovi i izohipse
mogu čekati da se iz lagahnog sna
vratiš
kao u onu zemlju koju bi
da napustiš
a ona
plazi za tobom i ostavlja
ljepljiv trag puža
i slutnju
da kućicu svoju ni kad bi
htjela
ne možeš
ostaviti,

svuda je
sa sobom
kao i grumen
pod plećkom

nosiš.
kolibra @ 02:58 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare