vijesti iz nutrine
kolibra
Blog
srijeda, rujan 24, 2008
  
Ako netko ne vjeruje da Nina potiče od šumskih vila, opipajte joj bilo: taj takt je nepoznat Ministarstvu normale i reći će vam i oni kao od šale Takt ovog bìla potvrđuje da je rečena Nina čudna sorta najfinijih šumskih vila!
 
I što radi jedna ganc-nova šumska vila u velegradu? Obilazi pragove i kaže: ljudi ljudi ljudi, poeziju mi nemojte dirati!
 
Gluposti, kažu ljudi, pa tko bi Vam je dirao, tu Poeziju: eto Vam je tamo, imamo mi i pametnija posla nego se u nešto pačati što baš ničemu ne služi, ne da se novcem iskazati i ne utječe bitno na bruto dohodak po glavi poslušnog stanovnika.
 
Ali Nina je nepovjerljiva prema ljudima, koji i pticama kradu staništa u korist strašnih stvari kojima daju strašna imena što završavaju na mall, outlet i center, pa u obranu svoje kreativne oaze navlači čizme od sedam-osam milja i obilazi napuštene runoliste po teško dostupnim vrletima.
Nina ima fiks-ideju da će i do tamo uskoro doprijeti jinglovi telekoma i mobilnih operatera, pa koristi priliku da im dok još može dugo pjeva Tamarine pjesme, od kojih se onda na bis naručuju one što istarska sela nabrajaju kao najfinije verse.
 
Poznato je da runolisti vole samo nezauzdane uzduh-pjesme i Ninin poj.
Nina im katkad pjeva /o: dolo:r!/ i šmrca kao da se najveća svjetska bol svalila na njena nejaka ramena, a onda im, u suzama, recitira nazive brazilskih gradova iz orašastih dvora što ih i inače, kao mantru, izgovara kad je sama, a vani kiša luduje po prozorima.
 
Nitko ne zna da se to malo runolista, razasuto po našoj mašti i po ponekoj stvarnoj vrleti održalo zbog njenog pjeva i u bisere pretočenih suza što ih Nina proli zbog svekolikog Weltschmerza.
 
Svi tvrde da taj Welt-Schmerz, taj pandan svjetskome /dolo:ru/ (od kojeg je davno odustala čak i Sanja Pilić i umah se podmladila) još i priliči šumskoj vili, jer od nje se očekuje feminilni, whatever-it-means pristup i predodređenost za (duševnu) bol.
 
Za dolore pak kažu da joj se ne slažu s jagodicama lica, ne pašu uz kosu, ne idu u tek.
I još vele da skroman jedan život, oboreni pogled i redukcija očekivanja mogu bitno doprinijeti njenom realnijem sagledanju života.
 
Njoj bi, kažu, više pasala sitnina, jer se rimuje sa Nina i jer joj je u ime nepovratno utkana.
 
Nina ih pažljivo sluša i veli sebi u bradu: „Ko ih šiša, dok izbrojim do tri lupnut ću ih Las Vegasom po njušci, oduzeti im suvišnu šuškavu poputninu, izliti u grla vruću lavu zlata! Pa da vidimo što sve ne pristaje šumskoj vili bez kose do struka, koja ne pristaje biti Ofelija niti mrtva pjesnikinja s glavom u rerni nepoznatog jurećeg vlaka!“
 
Probušila je Nina stakleno zvono pod koje su je stavili na nekoliko mjesta praktičnom malom bušilicom ixo, koja u dlan stane, i sad diše bolje i prpošnije.
 
Katkad uzgaja runoliste u tom prisilnom malom stakleniku, koje onda živahno prodaju kumice na Cvjetnom trgu i nikad ne prikazuju deklaraciju o podrijetlu proizvoda.
 
Ali navikla je Nina već na takve i slične ignorancije: već joj se čini, a možda umišlja, da čak i žamor zastaje kad ona u prostoriju uđe punu svojih kolega iz udruge HUVSKP *.
 
No kako ona za glavu i pol nadvisuje sve te Dizdareve ljude što u male kade pretaču malo more i puhanjem u njih unose minijaturne bure i oluje, tako ne zamara Nina svoju bistru glavu minornim glasovima iz neposredne blizine.
 
Njeni su obzori široki, mora u njoj golema, ali živi od malih radosti i tajni što joj ih šapuću kolibrići na ramenima.

Uživa pisati stihove koji umiču umu i raduje se kad nađe jednu dušu koja razumije.

Nekome se mogu čudnima činiti ti mali gušti u njenoj glavi, ali Nina je uvijek voljela minijature - čak joj iznad nadlanice stoji istetoviran mali kolibrijev znak.
 
Pa iako ne pije samo sa bliskih izvora, već je dnevno smućuju daljine, ona brižljivo njeguje odnose sa susjedima i upravom svoje zgrade, naročito ako je Predsjednik kućnog savjeta naočit i ima uredno podrezan brk.
Onda ga jednom u godini sveže u paketić, obmota ljubičastom vrpcom i pošalje s naznakom „poste restante“ u selo Vrladuša Donja. Svi ga dočekaju s odobravanjem, bacaju šešire u zrak, oduševljeno klikću, a njoj šalju brzojave zahvale koji se čitaju unutarnjim okom i pamte godinama.
  
Ninu ne razumiju ljudi zatvorena uma pa se ne čuje uvijek jasno ponad klisura njen glas.

Podnosi to ona dobro, jer šumske su vile iznad svake žurbe: one znaju da njihovo vrijeme tek dolazi i da vrijeme kruži, a ne prolazi. Nikakvo nerazumijevanje ne može ugušiti njihov pjev.
 
Ali Nina zna i šutjeti, dugo, doborovoljno, naročito sjeseni, kad je boje šume ostave bez riječi.
Na balkonu drugog kata baobaba tad zalijeva i njeguje tihe praznine u tekstu. S ljubavlju ih ljuljuška  - i ništa poljuljat ne može njen mir.
 
Samo ponekad, dok spava Nina, srce joj protrese ludi uznemir - kad se loša energija ljudi provuče kroz zaštitne membrane i popne u njenu bao-bapsku kulu od slonovače. 
No kriza brzo prođe, Nina puno prozračava, a u akutnim slučajevima telepatijom poziva jednu kmeticu iz Slovenije koja joj žurnom poštom šalje ručno pakiranu limunku što od ljudi i vila tjera nevolje i uskličnike.

Od djetinjstva je Nina stalno zagledana u zvijezde.
Pa se uglavnom ne obazire ona, lavica šumska, na svako zujanje muha - ukoliko nije ljeto, velike vrućine, te ukoliko joj netko ne stane na žulj.

No kad joj se nepozvani miješaju u stih - tu vrlo brzo plane Nina i onda šizi dugo i uporno, a vilama koje šize bolje je ne stati na put!
Nina tad strijelja očima i govori tiše od šapta, no svi je jasno čuju i pokrivaju uši, sa znakom ugroze na licu i u panici samo takvoj. 

Zna to dobro Nina: da ima veliku moć. Ali ne rabi je često i ne zaglušuje buku mediokriteta. Čuva snage za važnije bitke. Nastoji sebe zadržati za se, a i inače pažljivo njeguje svoj mali mir - čuva ga kao oko u glavi i drži se po strani.
 
No nije vam Nina od one vrste koja smjerno šuti kad nepravda gazi travu i ljude!

Kad je jednom, pun žuči i pjene, sitnoj svraki nalik, wannabe-poeta, spočitnuo joj kolegi nedostatak rime i navijestio rasap sistema nastavi li tako, ona se odlučno uputila do Šumskog poglavarstva i tražila da se u pravilnik udruge HUVSKP ubace i klauzule koje zabranjuju bacanje svekolikog nakita pred svekolike životinje, naročito perle pred svrake, jer poznato je da svrake vole sve što svjetluca, a perle ne svjetlucaju dovoljno, pa ih ostavljaju zaboravljene u prašini. 
Onda je svraka utihnula, Nina se primirila.
 
I tako sad Nina spava mirno, ušuškana u svoje meko podstavljene snove, samo je pod lijevim bokom nešto žulja: to sam ja postavila sićušno jedno, zanemarivo zrno graška, tek toliko da budem posve, posve sigurna.
 
_______
*HUVSKP- Hrvatska udruga vila i smrtnika koji pišu

  Klik!

 
kolibra @ 03:02 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare