vijesti iz nutrine
kolibra
Blog
četvrtak, veljača 14, 2008
Vile u načelu ne nose štikle, pa tako ni Nina: em je ionako nadvisila svoje starije suvremenice, pa je zasipaju jalom, em joj se pokatkad čini da na njima iskrivljuje poglede, gubi perspektivu.
 
Ipak, u dane uoči proljeća javi joj se želja poigrati se ženstvenim stereotipima i onda iz svog čarobnog ormara izvlači topiće optočene svilom, s minijaturnim čipkastim volanima i uskim satenskim trakama pastelih boja, svezanim u mašne. Onda povrh svega nabaci ljubičasti kožnjak, dok joj ispod topića povremeno zabljesne blijeda koža, sjajnija od svake mjesečine, i zbunjuje nebeske letače.
 
Nina nema pandana u muškom svijetu: već godinama se do njenih visina nije uputio ni jedan pažnje vrijedan, ni jedan da zagolica maštu.
Pojma nema nije li ih možda prepala nekim od svojih neobičnih postupaka: kao onda kad je objavila da će se vjenčati za onoga koji neukrotivu grivu njene kose uspije svezati u hvalevrijedan rep ili onda kad je cijelu četu prinčeva iz bajki izazvala na dvoboj riječima. Nitko joj nije bio ravan!
Bilo je tu uletavanja tipa optočeno gorsko oko ogleda se u opkopu, drugi je nemaštovito nizao Popokatepetl, raskiselišelitiseopanci i babujezaboliobaobab, treći joj je kao zagonetke slao čudne nakupine slova.

Bila se Nina, doduše, malo zakačila na ovoga posljednjega, taj joj je za dlaku prišao blizu: zagonetka joj je stigla u jako nacifranom rukopisu, na žućkastom hrapavom papiru, crvenim pečatnim voskom zatvorena.
 
Malo je iščitavala te začudne riječi pisane modrom tintom, malo je mrmljala uglas čvornovate i tvrde nakupine slova, ne bi li im ušla u pravi trag.
Onda je grgoljala po grlu te grlene glasove i pretvarala ih u slike, dekonstruirala im zvuk:
 
Yaced eht dnuor. Sniamer ediseb gnihton.
Erba dba sseldnuob, kcerw lassoloc taht fo
Yawa raf hcterts sdnas level dna enol eht.
 
Igrala se Nina riječima, izokretala dobivene retke, konačno malo zabave u njenom svijetlom vilajetu:
 
Yacid acid, the donour. Si Amer? Jedi sebi, giht je dobil on!
Arba, Erba, Erbschaft, bad, selo na dnu. Kao cerv je črv, laso loče trafo.
Yawa keksi, Yawa softver, HT certified, sad je red na nas! Level tvoje DNA je u boga Eola, eh!
 
Još je malo razmišljala, žvačući koru breze, od koje joj je još više pobijelila put (zvrrrn! Sudarili se nebeski letači, ali kao da to vidi luda Nina!), i onda u uzviknula: Ozymandias!
 
Pročitavši mu ime unatrag, to je još protumačila kao saidnamyzo, „Said na mizo!“, što bi rekli prijatelji Slovenci, „Saida na stol!“, ili Said u mizo juhi, može i sado-mazo, al' nećemo to, rekla je mazno, sad ćemo mu napisati pismo, još kitnjastije, perom guščijim, uronjenim u tirkiznu tintu, na hrapavom bijelom papiru:
  
„Dragi Ozymandias!
Trebala su mi cijela dva dana
da uđem u tvoj štos, no razotkrih te,
gle sada:
 
Aksejlb ucnus an omejin. Amen ogurd ut atšin.
Itarp es jarkseb u i alpurt gonlis got oko
Aksejip gotusazar i gotsup golog ovtsnartsorp.
 
Što kažeš?“
 
Kad je stigao odgovor pohitala je nad vulkansko grotlo i otvorila
pismo na pari. Tamo je limunskim sokom pisalo nešto, što je izgledalo
kao prazna karta, pa Nina brzo pod svijeću s tim i iščitava:
 
Draga Nina, jesi li primjetila da su:
 
golog
level
oko
 
palindromi,
 
a da se „nema“ naopako čita kao „amen“?
 
Pa je li onda za zaključiti da je neimanje ničeg zapravo blagoslov s neba.
a da nas posjedovanje bilo kakve vrste, žig „ovo je moje“ i slične bedastoće
em odvlače od stvarnog stanja stvari, em vuku kao kamen iz onog filma „Proljeće, ljeto, jesen... (i tako redom)“ na dno zdenca, dno planine, dno dna?“
 
Požurila Nina odgovoriti neznancu:
 
„Okej, dobro, shvatila sam stvar. Nisi me baš toliko zaintrigirao
da bih te još htjela i posjedovati.
Budem li te posjedovala otprhnut ćeš kao ptica,
bolje da te odmah pustim u svijet i slijedim telepatijom.
Povremeno će, iz daljina, stizati tvoje riječi pod pečatnim voskom,
pratit ću tvoj let.
Imat ću te više, ako te imam manje.
Činiš mi se blizak, ali se možda varam?
Moć privida nam zna zamagliti pogled,
ali možda je sve baš u toj tlapnji. Dok traje.“
 
„Draga Nina“ – stiže odgovor po golubu pismonoši, zarolan u sićušni valjak,
pisan fontom 4.0.
Nina izvlači srebrno povećalo i čita:
 
„Bio sam okružen žamorom, mrmor riječi zamaglio mi je pogled,
Povukao sam se u osamu. Osama u visini!
Ne znam jesmo li bliski, ali iz nekog razloga moja pisma stižu
Baš u tvoje ruke, a tvoja u moje, tko će ga znati?
 
Bio me takao jedan tvoj stih, nisam ni znao da vile pišu,
A onda više nisam bio siguran je li iz tvoga pera potekao,
No već sam se bio zakačio i nije bilo povratka.
Citiram: „Luda sam i to me štiti kao posljednje zrnce razuma.“
Oprosti, Nina, ali s koje si ti zvijezde?“
 
 
„Dragi Ozy,
 
Danas sam se prelila u kap oskoruše i čitam
S nebeskih karti:
Moje je bilo napala neka praznina.
Ako za bilo kažem da je puls više mi to nije isto,
stalno to tumačim Višem vijeću za šumske vile,
ali se čini kao da šaljem jeku u gluhe uši.
Ti to, nadam se, razumiješ?“
 
 
Draga Nina,
A što se tu ima ne razumjeti? Stvari su jasne:
Svaki je otklon grotlo političko.
I kad si vila, i kad tražiš prave riječi,
i kad se izmičeš posjedovanju, ipak si u vrzinu kolu.
Gore, visoko, u svom svijetlom vilajetu,
tom čardaku malo na nebu i nimalo na zemlji,
tebe prate moranja, kao i svih nas: svi smo im već pokušali umaći.
Svi smo u žrvnju, svi se kotrljamo, svi gajimo male nade u široka mora,
svi ne bismo što se mora, svi smo do grla u oblacima.
Ali budimo realni: do grla smo još u koječemu. Dali su nam tvoje tavanske prozore,
pogled u Marininu nigdinu, svakodnevne rutine, minijaturna lasa oko naših zapešća.
Živimo na traci. Koprcamo se. Manje ili više uspješno pokušavamo zaustaviti vrijeme,
smijati se glasno, prkositi moćnicima. Sadimo cvjetne aleje, uspostavljamo cvjetne trgove,
imamo osjećaj da utičemo na stvarnost. A samo smo likovi u PlayStation igrici.
Rješavaju nas se pritiskom na dugme. Naročito im se igra u kolovozu. Imaju najviše vremena i volje u pustopoljini opustjelog grada.
To tvoje Vijeće šumskih vila, kako ga zoveš, postoji li stvarno? Kaj to nije
pro-forma, instant-demokracija za naivne (vile)?
 
Ne žuri s odgovorom: telepatski ga ionako primam, a spremam se na put oko svijeta.
Kad se kroz godinu vratim, s guštom ću čitati tvoje papirnate poruke poslane po patkama patagonkama. Čime li me sve nećeš iznenaditi!
 
Stoj mi dobro – zapravo ne stoj, lebdi, leti, za let si, Nina, stvorena!“
 
Pisala je Nina u daljinu, u Marininu nigdinu, pisma od šuškave svile, šumnog šumora riječi, godinu cijelu.
 
Ozy kao da je ispario u drugu dimenziju.
 
Nisu još bili ništa ni započeli: više je bilo na nivou slutnje, ali Nina je najbolje funkcionirala po tim načelima. Egzaktne su je stvari ubijale na jedan poseban način: polako, bez šuma, lagano sušenje nutrine, pod prijetnjom ostanka gole ljušture koja hoda.
 
Primirila se Nina: znala je da na putu čovjeku u susret dolazi mnogo štošta, što ona prihvatiti mora.
Čak i pod cijenu da njen potencijalni dragi na kraju bude biran, umjesto da bira, kad mu dođe vrijeme, ona ga mora pustiti da luta.
Možda je i vidi s planina? Možda im se sastanu koordinate, barem na kuli gore visoko, gdje još nije kročila njena noga?
U podne otamo pucaju topovi, noću na njenom vrhu caruju zvijezde, a zavojite su stepenice pod velikim ruzinavim ključem.
Drži ih imaginarni Quasimodo, Psihomodo Pop fan i zaljubljenik u legende o Divljoj Ženi. Povremeno ga se može vidjeti kako po Gornjem gradu pleše na mjesečini, kvrgavo malo skakutavo čudo, privid kojega traje tek časak časka, za pažljive promatrače.
 
***
 
Sove huču iz nevidljivih vrhova krošnji.
Njiše se modrina.
Tamnu plinsku svjetiljku u visu omaglicom obvija tišina.
Svjetla grada zbunjeno žmirkaju iz gledališta.
Huje daljine iz prikrajka, neki plaštem omotani putnici uskaču u posljednji noćni nebeski vlak. U daljini sitno i zrnasto zveckaju praporci.
Nina razgrće zumbule.
Podivljali cvrkut ptica najavljuje zoru iza grozomorne tame, na rubu svjetla i mraka.
Nina širom rastvara tavanske prozore, pušta svježinu da joj se unese u lice i pjeva bezglasno jutarnje svoje pjesme, zov iz daljina.
Udiše plave zumbule, udiše bijele zumbule, nsnice joj draškaju intenzivni mirisi i slutnja jorgovana.
Daleko je još do jorgovana! No Nina spaja prošlost i sadašnjost, ima tu potrebu da sublimira, da buduće trenutke i poodmakle uspomene čuva u istoj škatulji od sedefa.
Tako ona zorom uporno udiše i crne tulipane, iako zna da oni mirišu samo u neodređenom trenutku baršuna, tik iza ponoći.
 
***
 
Sat na kuli otkucava četiri.
Sviće četiri ujutro, već četiri ljeta.
Sad je već izvjesno da se neće vratiti.
 
I iako Nina zna da na svijetu cijelom nema za nju pandana, da se još nije rodio taj koji će u stomaku njenom zalepetati leptirovim krilima, ponekad je spopadne misao o Ozyju.
 
Nikad se ne pita kako je izgledao.
Ne vjeruje ona u vau-efekt.
 
Ali se pita kakav bi osjet bio kad bi ga ukapala u usne, kako bi mirisao, kako bi mu izgledao pogled i da li bi se smiješio kad bi se nagnuo i usnama joj vratu prišao posve blizu?
 
Zaklela bi se da joj noću, kad se okrene na bok, ponekad do uha dopre šapat, na njega nalik.
 
Svjesna je da je kroz godine on postao samo njen konstrukt, tlapnja od htijenja, projekcija i mogućnosti, nikad od krvi i mesa, nikad stvarni lik koji bi izblijedio pod naletom vremena.
 
Valjda je baš zato još uvijek živ, pored nje, zastao u sferi idealnog.
Takav joj je najbliži.
 
Poslije njega je ukinula godišnje sazive udvarača koji su je nekada silno zabavljali, jer što će joj taj šareni karneval, to bahato trošenje vremena.
Onda je otišla gledati „Tuyin brak“ i zavarila od smijeha, jer udvarači su zbilja za karikaturu stvorena sorta.
 
Malo je gledala Tuyu kako plače.
Malo se osamila.
Malo je puhanjem uklanjala led iz ruku, čudo jedno, jer čuvene su bile barem njene vruće ruke.
Ogrtala se crvenim džemperima u prohladne proljetne večeri.
Malo je dulje šutjela no obično.
Šutjela je i mrvu dulje od duljeg.
Šutnju je prihvatila kao utočište.
Šutnjom se sporazumijevala tako da su je prozvali Ona koja šuti.
Neki su tvrdili da su njene šutnje znakovite, neki da su odglumljene, neki su se kladili u duljinu te čudne navade. Čekali su da poklekne.
Ali je Nina šutjela dugo.
Šutjela je kao da ne postoji sutra.
Šutjela je o prolaznosti, o radosti, o nepredvidljivosti mijena.
Šutjela je kao zaklana.
Šutjela je i kad su svi drugi već odustali.
Šutjela je kao bez glasa, sva od šutnje satkana.
Šutjela je koliko je misli nose.
Šutjela je o sebi.
Šutjela je o drugima.
Zatvorila se u šutnju kao u mir.
Šutnjom se ogrnula kao plaštem.
 
I onda je kroz šutnju doprlo do nje nešto, što samo ona zna. Neki znak.
 
Eno je tamo na vrhu svijeta, sjedi Nina,
klatara nogama
 
i vidljivo se smiješi.
 
KRAJ
 
 
 
  
 
kolibra @ 17:58 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare