vijesti iz nutrine
kolibra
Blog
srijeda, prosinac 9, 2009

odoli me orahovo stablo odoli me. kad siđem dolje s lepuricama lupnut ću te po tankoj kori, naciknut ćeš. naciljat ću te dobro, znaš. plamen ću ti znamen na čelu ostaviti. okruglo srednje oko koje ne zna da je živo. žito bi da planeš i da u tamnom bunaru čekaš novopridošlu zvijezdu. ona pada pada ali sve je kratkih rukava, kratkoruko, ogrezlo u mast. topot svakodnevlja nahrupljuje na vrata, sva se zemlja trese, to nisi ti. nisi isti, nešto ti na ramenu leži, pomiče se. siše palac prst, uspinje se. prostori se sužavaju i šire, krugovi na vodi. plosnat kamen klizi, suzi sve u jednu točku. tamo se sve zgusne i ostari. ostaneš sama i umnožiš se. razmaženi jedinci ostaju na pragovima kuća i sjede četveronoške. ne znaju kuda bi se denuli, svijet se provlači kroz iglene uši, stogove sijena, a oni i dalje tako. od toga boli glava i završi u sitan bijeli cvijet. plovi pored. na livadi cvatu plavi konji i pjevaju kako se ljuljala barca na franza marca, ljuljala se. naslonjena stojim na skulpturu maxa ernsta pred muzejem lenbachshaus, dirljivo mlada. nešto na licu me odaje. poslije se izgubi ta svježina, negdje ode. u čulnu protočnost stvari različiš sebi, prelijevaš se, svi se daju u potragu. kako te označiti? iz šarenih froncli tkaju se razlike raznih veličina, kuju se novi tonovi. to nova ti izrastaš! neke mi razlike u dlan stanu, u gujino srce, tamo se sklupčaju u jedninu, unjedre se. ne potiru se međusobno, dišu. gabriele opet škaklja kandinskog, pedesetsedme, na svoj osamdeseti, i daruje muzej obiljem sebe i njega. neka voda nosi! treba pod hitno zaboraviti ruske zime. glas govori, jezik je usnuo, pomalo otečen. sve se uokolo rastvara, nikome nije jasan raspored ni mjesto, ali sve liježe u neku ulubljenu stopu, nedostižni uzor. di zvona brenče tu na klimavim nogama počiva zvuk. svi srču na slamčicu svježi dotok oblaka, sfumato tehnike. ma srču, ma odgorčavaju koštice, ma stropoštavaju se! o, kako mokro ta memla iz tebe govori, kako te kruži! odoli me orahovo stablo, odoli! odlij mi viškove, stavi oblog od odoljena, oblij me. odlijepi sve na silu slijepljene slojeve! sliči mi malo, nalikuj mi! ulubljen u sredini, proboden kao pijetao, kao gramatička pogreška, miluj mi godove! u maslinu nahrupila stoljeća, poniru duboko. jeka opet silazi s nebesa među ljude, misli ih obradovati. nitko ne zna na koje se ime odazivlje, stanuje sama. nalikuje nam. kad se umnoži raste kristalni zvuk i sve se brzo razbije, usloži. u ravnine na kraju ode i pita jesi li pri kraju, jesi li?
ja puno nisam, ali svako toliko jesam i kažem jesam. i bude nježno, bude bijelo. bude bolno lijepo, stavite naglasak gdje hoćete. i bude nježno pahorasto usniježeno ništa, bude baš tako, kao da me nema. pahorasto sam izmislila, izmijesila od pahulja i lahora. a što ćemo s jekama, anicama što vise o koncu? što ćemo s crvenim jabukama? ti samo mir da si, samo mir, pa već je dosta. a kamoli kad rasteš.
kolibra @ 02:04 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare