vijesti iz nutrine
kolibra
Blog
utorak, rujan 23, 2008
 
Nina izvodi piruetu na muzičkoj kutijici spravljenoj od soli, od leda labudskoga, pobjegloga s nečijeg tajnog vjenčanja i oblači dvije šarene čarape, naopako izvrnute po uvrnutom redoslijedu, posve koncentrirana na vremensku prognozu koju na kljunovima donose kolibri bezemljaši u taj njen čardak puno na nebu i nimalo na zemlji, i ne ulazi ni u jednu duplju, osim ako nije najfinijom mahovinom obložena.
 
Svi se pitaju što Nina radi tamo sama na krovu svijeta, a ona namješta svoju grivnu polako i ocrtava usne uvojitim brzacima potočnim, pa su joj pomalo modre od sve te vedrine, te usne pokapane čežnjom, mrazom i okrenute rumenim obrazima djece budućeg svršenog, već zamrznutog vremena.
 
Svi se čude zašto je tamo sama Nina, kao da bi itko osim nje mogao doseći te teško prohodne litice na koje je paučinasti snijeg donijelo jato orlova sa silno razapetim krilima.
 
Nina iščitava nebeske karte i zabada nokte u dlan.
Kao da se celofan gužva tako ciči smrznuti dlan pod njenim lijepo njegovanim noktima za koje daje treću šestinu svoje plaće mršave kao catwalk-dame od šesnaest ljeta, koje male listiće salate slažu u nevidljive trbuščiće, oprezno im tepajući Potrajte mi malo, sve u satenskim rukavicama.
 
Ona se vozi tramvajem broj osamnulaosam do prve uzvisine i tamo uskače na jedno lepetavo krilo grlice, koja je svakog jutra spusti na početak planine, uredno posloženu kao mirisne šugamane materine. Nina tad počinje zviždati tako usrdno da joj se smiluju svi šumski dusi i dođu po nju svečano odjeveni pa je odbace u hipu na vrh svijeta i slušaju kako odjekuje njen pjev, već skoro pa u šapat petvoren i svake godine za cijelu oktavu tiši.
 
Ako Nina nastavi tako, ostat će bez glasa i nije da širim paniku, ali uzmite ozbiljno ovo što vam velim: ne bude li Nininoga pjeva, naljutit ćemo sve šumske vile od kojih je Nina potekla i neće više biti glazbe sfera, samo će mrak gutati neomeđene prostore i jurit će naše jedro bez daha, dok ga u sitne sitne komadiće ne iskrza svemirski vjetar.

I prije nego nam se povuče Nina u nepreglednu bjelinu, u tišinu, prije nego izvrne kožu prema unutra i proguta dugu pa pounutri svo ono blago od kojeg i inače sjaji i okrene se samo sebi, prije nego u mahovinastoj duplji alpskoga bora u društvu drhturavoga puha ne zaspi snom od kojeg su sve djeve po bajkama zarazile se i sad su eto tamo zapretane, prije nego nam Nina s vrha svijeta zajodla svoje horla-leyi verse, umotane u najfiniju svilu pa nestane u Houdinijevskom stilu, da možda ipak  saslušamo njen pjev i vjerujemo da Nina je to ipak a ne Loreley, pa razloga nema za zabrinuti gard?

Zatim da nabacimo čarobni jedan smile i dobacimo: „Hajde siđi, Nina, igraj se s nama! Daj nam posudi svoje narove, svoje uvrnute verse i nadrealne darove! Daj nam „C“ od Coca-Cole i nekoliko onih „o“ što se tako zgodno niz planine kotrljaju u ritmu /yore-le - i: - o:/! 
Igraj se s nama, Nina i pleši pleši pleši, zagrli tog Japanca, ulovi s njim divlju ovcu, pridruži joj pticu Drontu: ima u tebi ljubavi za vas dvoje i za cijeli jedan bestijalni zbor!“

Nina je slušala na National Geographicu da darovitost često umiče razumu, ali ako se ne žmuri, može se spoznati na vrijeme. 
Često ne treba raditi po tom pitanju ništa, vele, takve samo treba pustiti da budu, dolijevati svježu vodu u vazu, pustiti ih da dišu, ne gušiti im pjev. 

A kako je to s Ninom?

Govore mnogi da tamo gdje ona zađe, tamo je začudan jedan izvor, neumorni potok i šumna rijeka, te meko, toplo, vijugavo nešto što se uz lednu liticu svija. 

Nju se može voljeti samo, a razumjeti nikako:  sve sam već pokušala i ja.
 
kolibra @ 16:05 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare