vijesti iz nutrine
kolibra
Blog - rujan 2008
utorak, rujan 30, 2008
 

1
ako sam i sama u ogledalu vidim kako mi balthusova kćer harumi prilazi visoko zadižući svoju kosu, dok me u pozadini iz ikebane njene mame setsuko mame u sebe zagledane pastelno plave i žutozelene zebe, napravljene od stiropora i perja.
 
2
harumi umiruje konja, umiva se u potoku među brezama i umišlja da je otac još živ, ali ne umije to izreći riječima, pa nasumice nabacuje ulja na platno i pokušava bojama iskazati ono čega se boji.
 
3
onda satima stoji sama u šumi harumi i gubi kontrolu nad vremenom. 
kad se smrači, trči do kuće, žuri zavojitim stepenicama chaleta do majčinog ateljea i baca joj se u krilo.
siva joj se mačka omotava oko nogu i prede uzmi me, uzmi, harrrumi!
 
4
na jednoj fotki donate wenders harumi sjedi na kamenu i promatra tirkiznu vodu i drveće, s alpama u pozadini. 
slika ne govori o harumi, nego o miru.
 
5
harumi sjedi na prozoru na crno-bijeloj fotografiji u tankoj ljetnoj haljini. kontrasti svjetla i tame ističu neke dijelove njenog tijela više i drukčije od drugih.
izvana joj prilazi povjetarac i rastvara haljinu do bedra.
ova slika također govori o miru. ali gledateljica koja sliku gleda ubrzano diše.
 
6
harumi bira samoću da bi mogla raditi. kad ne slika onda izrađuje nakit ili se ogleda u ogledalu da pronađe drugu sebe.
donata wenders zaustavlja te trenutke i sluša je kako priča o ocu, koji je znao svoja ulja na platnu prvo satima promatrati u zrcalu, a onda nastavljati slikati.
  
7
dok o njemu priča, harumi puši njegove cigare i zamišlja da mu se duh još šunja po uglovima chaleta, pričinjajući tu i tamo jedva vidljivu štetu.
 
8
ispred chaleta, njena mama s mačkama osvrće se na zvuk prevrnute čaše, korake u odlasku i otvaranje vrata kroz koja nitko ne izlazi.
 
9
popodne u pet harumi i mama piju čaj a sivi se mačak penje na stol, postavlja se između dva božura kao dekoracija i miruje.
 
 
kolibra @ 14:04 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 24, 2008
 
Dronta je ptica zakržljalih krila, bezvremena je i ne stari.
 
U rodu je sa pticom Dodo, ali to nerado spominje, zbog Dodoove navodne raskalašne prošlosti koja nikad nije dokazana.
 
Nina je Drontu dobila na dar od pjesnika jednog, slamnata imena, kojemu je bila ljubimica, ali nitko nije vjerovao da postoji, pa ju je to toliko rastuživalo da je molila svoga gospodara: "Daruj me nekom u čarobnoj šumi, tamo su granice stvarnog pomaknute malo, uklopit ću se bolje! Ovako, i sama počinjem vjerovati da me nema."

Prve je dane u šumi Dronta patila za Pjesnikom, iako je sama odabrala svoje izgnanstvo: u njegovim je stihovima bila Netko, pa makar i ne vjerovali u nju, a sad ju je čekalo da se sama ostvari.
 
Dani su curili sporo sa nebesa, vrijeme se uspavano vuklo po travi, tuga je natapala njena ionako zakržljala krila. Ptica koja ne leti, je li još uvijek ptica?
 
Nikog još nije poznavala osim Nine, koja joj se svidjela, ali i oni koji nam se sviđaju ne mogu uvijek popuniti prazninu koja dolazi iz drugih sfera.
 
Ostale stanovnike šume nije ni htjela upoznavati - njen svijet se proširio na nepreglednu širinu čarobne šume, ali se i suzio na veličinu orahove ljuske, pod sjenom drva bo, gdje se skvrčila u položaj fetusa, iz kojeg nije htjela izlaziti danima.
 
Nina ju je nutkala crvenim bobicama i prezrelim datulama sorte gigantes, koje voli svako šumsko biće, no Dronta je mogla samo piti rosu i dnevno gutnuti tek listić bosiljka, da ublaži tugu i održi se na životu dok kriza prođe.
 
Na nježna podgovaranja svoje nove gospodarice da podigne glavu i ode s njom na tjedna okupljanja vila u Vrzin Dolu, Dronta je slabašno odmahivala glavom.

Činilo se da će prilagodba trajati dugo i da je budućnost neizvjesna.
 
No kako je Nina vjerovala da je prava riječ pravi lijek za svaku ljutu ranu, pohrlila ona do svoje bogate biblioteke u duplji dva sljubljena baobaba i stala petraživati po knjigama.
Potraga je trajala satima, ali je na kraju iz tmine odjekuo njen radosni usklik i ona požuri svojoj Dronti s malom rubinskom knjižicom pod rukom: „Dronta, vidi!“ – uzbuđeno će Nina, umalo se ne spotaknuvši o isturenu žilu hrasta. „Sad ću ja tebe izvuć, lipa moja!“
Kad god bi bila uzbuđena, Nina je uvijek prelazila na ikavicu.
 
Čim je otvorila knjigu i stala čitati, umilan je glas njen prelazio polako po tankoćutnim Drontinim membranama sluha, jezikom nekim mekim, koji Dronta nije razumjela, ali je zahvalno upijala svaku riječ kao melemnu kaplju zvuka koji liječi.
Često se tako Dronti dešavalo da je sam zvuk neke riječi, a ne smisao, natjera u plač od ljepote.
 
Nina je žuborila: "L'oiseau qui n'existe pas..." 
Čas je recitirala, čas pjevušila, na jeziku punom nekih kotrljajućih „r“, nepoznatih diftonga i vokala i sličio je na brdski potok sa brzacima.
Smirivao ju je.
Kako su riječi više odmicale i pjesma rasla, tako je Dronta sve više prema Nini dizala začuđen pogled i od tog joj se milozvučja, kao kobri u košari, počeo uzdizati kratki bijeli vrat s prostirke od mahovine: kao da se zapalio u njoj plamičak života koji je htio van i koji je htio plesati na proplanku u zoru ili mirisati bosilje.
Od zvuka tih nerazumljivih riječi Dronti se ježila koža i podizalo paperje, a perje je od stihova mijenjalo boju i sve se više prelijevalo na suncu. 
 
Pitala je Ninu tiho: "O čemu se radi u pjesmi?"
"O Ptici Koja Ne Postoji".
"Pjevaj mi još!" - molila ju je Dronta. A Nina je pjevala - konačno netko tko je sluša, i još moli, da pjeva.

Svakog su jutra tom pjesmom Dronta i Nina započinjale dan i svake su ga večeri njome završavale.
Dronta je molila Ninu da joj ništa ne prevodi, htjela je zamišljati u riječima ona značenja koja je sama intuitivno „razumjela“.
Htjela je vidjeti slike iza riječi, i vidjela ih je, zbilja: najprije u žarkim bojama, a onda bi se smirivale u pastelu.
Bilo je nečeg tužnog, ali i utješnog u njima.
Zamišljala je da ih je napisala neka žena koja je dugo bila sama i koja se u pjesmi obraćala sebi.
 
Ali Nina joj je rekla da je pjesmu napisao neki klod-avlin.
Kad bi Dronta sklapala oči uz šum tih riječi u ušima, Nina bi je pomilovala po glavi i šaputala više za se: „Ave, Claude!“
Dronti se sviđalo i to „ave-klod“, ali se ipak najviše zaljubila u riječ koju je čula kao „dju“ , s dugim čudnim „u“ na kraju, koje je bilo neka mješavina između „o“ i „e“.
Namještala je svoj kljun ovako i onako, pokušavajući je izgovoriti, ali to nije zvučalo ni približno onome mednome zvuku koji je tekao iz Nininih usta.
Riječ ju je podsjećala na nešto rosno i nedokučivo.
Nina ju je izgovarala uz bok jednoj drugoj kratkoj riječi - „bon“.
„Bon“ je zvučalo čudovito, kao rasprskavajuća zvijezda: eksplozivan početak i nazalna maglica od glasa „n“, kojem Nina kao da bi pomalo progutala i u se vratila zvuk. To je „n“ zvučalo više kao „m“, jer jezik joj kod izgovora nije dodirivao gornje nepce.
 
Govorila bi nešto poput: „bom-dju:“ si-l-bom-dju:-a-ublije:-d-la-fe:r.
 
Dronta je voljela ritam te rečenice. Tjerala je Ninu da je ponavlja u nedogled.
 
Kad ju je konačno priupitala što ta riječ znači, Nina se nasmiješila i upitala je: „A na što tebe podsjeća?“
„Meni to zvuči kao rosno nešto, kao kaplja rose koja se razvlači i krenula je da otkaplje na drugu vlat. Nešto sveprisutno, široko, što mijenja obličja.“
„Tako otprilike!“ – ozarilo se Ninino lice.
 
Dronta se digla iz nepokreta i navečer je sve više odzvanjao smijeh dvaju čudovitih bića na rubu šume, koja su se vrtila u krug i đipala od sreće, žuboreći neke riječi koje su na prvu zvučale tužno, ali su na nedokučiv način i ozdravljivale.
 
Čini se da se našla neka perspektiva za Ninu: kao da je Dronta stigla u pravi čas. A i obrnuto.

__________
kolibra @ 18:18 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
  
Ako netko ne vjeruje da Nina potiče od šumskih vila, opipajte joj bilo: taj takt je nepoznat Ministarstvu normale i reći će vam i oni kao od šale Takt ovog bìla potvrđuje da je rečena Nina čudna sorta najfinijih šumskih vila!
 
I što radi jedna ganc-nova šumska vila u velegradu? Obilazi pragove i kaže: ljudi ljudi ljudi, poeziju mi nemojte dirati!
 
Gluposti, kažu ljudi, pa tko bi Vam je dirao, tu Poeziju: eto Vam je tamo, imamo mi i pametnija posla nego se u nešto pačati što baš ničemu ne služi, ne da se novcem iskazati i ne utječe bitno na bruto dohodak po glavi poslušnog stanovnika.
 
Ali Nina je nepovjerljiva prema ljudima, koji i pticama kradu staništa u korist strašnih stvari kojima daju strašna imena što završavaju na mall, outlet i center, pa u obranu svoje kreativne oaze navlači čizme od sedam-osam milja i obilazi napuštene runoliste po teško dostupnim vrletima.
Nina ima fiks-ideju da će i do tamo uskoro doprijeti jinglovi telekoma i mobilnih operatera, pa koristi priliku da im dok još može dugo pjeva Tamarine pjesme, od kojih se onda na bis naručuju one što istarska sela nabrajaju kao najfinije verse.
 
Poznato je da runolisti vole samo nezauzdane uzduh-pjesme i Ninin poj.
Nina im katkad pjeva /o: dolo:r!/ i šmrca kao da se najveća svjetska bol svalila na njena nejaka ramena, a onda im, u suzama, recitira nazive brazilskih gradova iz orašastih dvora što ih i inače, kao mantru, izgovara kad je sama, a vani kiša luduje po prozorima.
 
Nitko ne zna da se to malo runolista, razasuto po našoj mašti i po ponekoj stvarnoj vrleti održalo zbog njenog pjeva i u bisere pretočenih suza što ih Nina proli zbog svekolikog Weltschmerza.
 
Svi tvrde da taj Welt-Schmerz, taj pandan svjetskome /dolo:ru/ (od kojeg je davno odustala čak i Sanja Pilić i umah se podmladila) još i priliči šumskoj vili, jer od nje se očekuje feminilni, whatever-it-means pristup i predodređenost za (duševnu) bol.
 
Za dolore pak kažu da joj se ne slažu s jagodicama lica, ne pašu uz kosu, ne idu u tek.
I još vele da skroman jedan život, oboreni pogled i redukcija očekivanja mogu bitno doprinijeti njenom realnijem sagledanju života.
 
Njoj bi, kažu, više pasala sitnina, jer se rimuje sa Nina i jer joj je u ime nepovratno utkana.
 
Nina ih pažljivo sluša i veli sebi u bradu: „Ko ih šiša, dok izbrojim do tri lupnut ću ih Las Vegasom po njušci, oduzeti im suvišnu šuškavu poputninu, izliti u grla vruću lavu zlata! Pa da vidimo što sve ne pristaje šumskoj vili bez kose do struka, koja ne pristaje biti Ofelija niti mrtva pjesnikinja s glavom u rerni nepoznatog jurećeg vlaka!“
 
Probušila je Nina stakleno zvono pod koje su je stavili na nekoliko mjesta praktičnom malom bušilicom ixo, koja u dlan stane, i sad diše bolje i prpošnije.
 
Katkad uzgaja runoliste u tom prisilnom malom stakleniku, koje onda živahno prodaju kumice na Cvjetnom trgu i nikad ne prikazuju deklaraciju o podrijetlu proizvoda.
 
Ali navikla je Nina već na takve i slične ignorancije: već joj se čini, a možda umišlja, da čak i žamor zastaje kad ona u prostoriju uđe punu svojih kolega iz udruge HUVSKP *.
 
No kako ona za glavu i pol nadvisuje sve te Dizdareve ljude što u male kade pretaču malo more i puhanjem u njih unose minijaturne bure i oluje, tako ne zamara Nina svoju bistru glavu minornim glasovima iz neposredne blizine.
 
Njeni su obzori široki, mora u njoj golema, ali živi od malih radosti i tajni što joj ih šapuću kolibrići na ramenima.

Uživa pisati stihove koji umiču umu i raduje se kad nađe jednu dušu koja razumije.

Nekome se mogu čudnima činiti ti mali gušti u njenoj glavi, ali Nina je uvijek voljela minijature - čak joj iznad nadlanice stoji istetoviran mali kolibrijev znak.
 
Pa iako ne pije samo sa bliskih izvora, već je dnevno smućuju daljine, ona brižljivo njeguje odnose sa susjedima i upravom svoje zgrade, naročito ako je Predsjednik kućnog savjeta naočit i ima uredno podrezan brk.
Onda ga jednom u godini sveže u paketić, obmota ljubičastom vrpcom i pošalje s naznakom „poste restante“ u selo Vrladuša Donja. Svi ga dočekaju s odobravanjem, bacaju šešire u zrak, oduševljeno klikću, a njoj šalju brzojave zahvale koji se čitaju unutarnjim okom i pamte godinama.
  
Ninu ne razumiju ljudi zatvorena uma pa se ne čuje uvijek jasno ponad klisura njen glas.

Podnosi to ona dobro, jer šumske su vile iznad svake žurbe: one znaju da njihovo vrijeme tek dolazi i da vrijeme kruži, a ne prolazi. Nikakvo nerazumijevanje ne može ugušiti njihov pjev.
 
Ali Nina zna i šutjeti, dugo, doborovoljno, naročito sjeseni, kad je boje šume ostave bez riječi.
Na balkonu drugog kata baobaba tad zalijeva i njeguje tihe praznine u tekstu. S ljubavlju ih ljuljuška  - i ništa poljuljat ne može njen mir.
 
Samo ponekad, dok spava Nina, srce joj protrese ludi uznemir - kad se loša energija ljudi provuče kroz zaštitne membrane i popne u njenu bao-bapsku kulu od slonovače. 
No kriza brzo prođe, Nina puno prozračava, a u akutnim slučajevima telepatijom poziva jednu kmeticu iz Slovenije koja joj žurnom poštom šalje ručno pakiranu limunku što od ljudi i vila tjera nevolje i uskličnike.

Od djetinjstva je Nina stalno zagledana u zvijezde.
Pa se uglavnom ne obazire ona, lavica šumska, na svako zujanje muha - ukoliko nije ljeto, velike vrućine, te ukoliko joj netko ne stane na žulj.

No kad joj se nepozvani miješaju u stih - tu vrlo brzo plane Nina i onda šizi dugo i uporno, a vilama koje šize bolje je ne stati na put!
Nina tad strijelja očima i govori tiše od šapta, no svi je jasno čuju i pokrivaju uši, sa znakom ugroze na licu i u panici samo takvoj. 

Zna to dobro Nina: da ima veliku moć. Ali ne rabi je često i ne zaglušuje buku mediokriteta. Čuva snage za važnije bitke. Nastoji sebe zadržati za se, a i inače pažljivo njeguje svoj mali mir - čuva ga kao oko u glavi i drži se po strani.
 
No nije vam Nina od one vrste koja smjerno šuti kad nepravda gazi travu i ljude!

Kad je jednom, pun žuči i pjene, sitnoj svraki nalik, wannabe-poeta, spočitnuo joj kolegi nedostatak rime i navijestio rasap sistema nastavi li tako, ona se odlučno uputila do Šumskog poglavarstva i tražila da se u pravilnik udruge HUVSKP ubace i klauzule koje zabranjuju bacanje svekolikog nakita pred svekolike životinje, naročito perle pred svrake, jer poznato je da svrake vole sve što svjetluca, a perle ne svjetlucaju dovoljno, pa ih ostavljaju zaboravljene u prašini. 
Onda je svraka utihnula, Nina se primirila.
 
I tako sad Nina spava mirno, ušuškana u svoje meko podstavljene snove, samo je pod lijevim bokom nešto žulja: to sam ja postavila sićušno jedno, zanemarivo zrno graška, tek toliko da budem posve, posve sigurna.
 
_______
*HUVSKP- Hrvatska udruga vila i smrtnika koji pišu

  Klik!

 
kolibra @ 03:02 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, rujan 23, 2008
 
Nina izvodi piruetu na muzičkoj kutijici spravljenoj od soli, od leda labudskoga, pobjegloga s nečijeg tajnog vjenčanja i oblači dvije šarene čarape, naopako izvrnute po uvrnutom redoslijedu, posve koncentrirana na vremensku prognozu koju na kljunovima donose kolibri bezemljaši u taj njen čardak puno na nebu i nimalo na zemlji, i ne ulazi ni u jednu duplju, osim ako nije najfinijom mahovinom obložena.
 
Svi se pitaju što Nina radi tamo sama na krovu svijeta, a ona namješta svoju grivnu polako i ocrtava usne uvojitim brzacima potočnim, pa su joj pomalo modre od sve te vedrine, te usne pokapane čežnjom, mrazom i okrenute rumenim obrazima djece budućeg svršenog, već zamrznutog vremena.
 
Svi se čude zašto je tamo sama Nina, kao da bi itko osim nje mogao doseći te teško prohodne litice na koje je paučinasti snijeg donijelo jato orlova sa silno razapetim krilima.
 
Nina iščitava nebeske karte i zabada nokte u dlan.
Kao da se celofan gužva tako ciči smrznuti dlan pod njenim lijepo njegovanim noktima za koje daje treću šestinu svoje plaće mršave kao catwalk-dame od šesnaest ljeta, koje male listiće salate slažu u nevidljive trbuščiće, oprezno im tepajući Potrajte mi malo, sve u satenskim rukavicama.
 
Ona se vozi tramvajem broj osamnulaosam do prve uzvisine i tamo uskače na jedno lepetavo krilo grlice, koja je svakog jutra spusti na početak planine, uredno posloženu kao mirisne šugamane materine. Nina tad počinje zviždati tako usrdno da joj se smiluju svi šumski dusi i dođu po nju svečano odjeveni pa je odbace u hipu na vrh svijeta i slušaju kako odjekuje njen pjev, već skoro pa u šapat petvoren i svake godine za cijelu oktavu tiši.
 
Ako Nina nastavi tako, ostat će bez glasa i nije da širim paniku, ali uzmite ozbiljno ovo što vam velim: ne bude li Nininoga pjeva, naljutit ćemo sve šumske vile od kojih je Nina potekla i neće više biti glazbe sfera, samo će mrak gutati neomeđene prostore i jurit će naše jedro bez daha, dok ga u sitne sitne komadiće ne iskrza svemirski vjetar.

I prije nego nam se povuče Nina u nepreglednu bjelinu, u tišinu, prije nego izvrne kožu prema unutra i proguta dugu pa pounutri svo ono blago od kojeg i inače sjaji i okrene se samo sebi, prije nego u mahovinastoj duplji alpskoga bora u društvu drhturavoga puha ne zaspi snom od kojeg su sve djeve po bajkama zarazile se i sad su eto tamo zapretane, prije nego nam Nina s vrha svijeta zajodla svoje horla-leyi verse, umotane u najfiniju svilu pa nestane u Houdinijevskom stilu, da možda ipak  saslušamo njen pjev i vjerujemo da Nina je to ipak a ne Loreley, pa razloga nema za zabrinuti gard?

Zatim da nabacimo čarobni jedan smile i dobacimo: „Hajde siđi, Nina, igraj se s nama! Daj nam posudi svoje narove, svoje uvrnute verse i nadrealne darove! Daj nam „C“ od Coca-Cole i nekoliko onih „o“ što se tako zgodno niz planine kotrljaju u ritmu /yore-le - i: - o:/! 
Igraj se s nama, Nina i pleši pleši pleši, zagrli tog Japanca, ulovi s njim divlju ovcu, pridruži joj pticu Drontu: ima u tebi ljubavi za vas dvoje i za cijeli jedan bestijalni zbor!“

Nina je slušala na National Geographicu da darovitost često umiče razumu, ali ako se ne žmuri, može se spoznati na vrijeme. 
Često ne treba raditi po tom pitanju ništa, vele, takve samo treba pustiti da budu, dolijevati svježu vodu u vazu, pustiti ih da dišu, ne gušiti im pjev. 

A kako je to s Ninom?

Govore mnogi da tamo gdje ona zađe, tamo je začudan jedan izvor, neumorni potok i šumna rijeka, te meko, toplo, vijugavo nešto što se uz lednu liticu svija. 

Nju se može voljeti samo, a razumjeti nikako:  sve sam već pokušala i ja.
 
kolibra @ 16:05 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 22, 2008

potamni li te protok vremena
možeš li se buniti namazati se zrakama
najranijeg sunca
 
možeš li otrti to škatuljasto tamnilo
to crno kao u ormaru kao pod krevetom
strašilo
 
možeš li rasti tako u memli
dišeš li mirišeš li na sebe na vrt
koji nemaš koji je samo projekcija
u tavornoj tjelesnosti podruma
 
to sipino crnilo tu tmušu i tmu
možeš li izbjeći naglo ustati pobjeći
možeš li uteći tlu što na te čeka čim
se spotakneš o prvu isturenu žilu
 
hrast kao hram tame u srcu šume
zakriljen sjenovitim sumanutim krajo-
likom
 
a ti puziš puziš i paziš da opstaneš
da na vrijeme osjetiš osluhneš huj
koji u ruj sve odnosi
 
ta te šuma dira tamo gdje još sobom
nisi silazila
 
možeš li se oteti
kontroli
kad zatreba?
 
kolibra @ 12:56 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 4, 2008
 
žnj voli vodoskoke
i umiče u troskocima
dirigiranim hajkama
 
svraća u choco bar pa u fontanu
od čokolade umače kekse od
đumbira i gunđa da mu je preko
glave kako je tamo stalno
gužva i svi mu sjede na
glavi
kao da im se o glavi
radi
a isto misli i o velegradu
 
žnj osedlava podivljale konje
i pripija im se uz vrat držeći se
samo za grivu dok ga hudi vjetar
uznosi do samog sebe pa klikće
od sreće to čudno biće i viče
tko vas druge šljivi! ne znate vi
kako se živi
svi ste mi neke / namrgođene face
što čekaju smak svijeta / iza vugla
 
ta moja je cijela planeta! –
 
viče žnj i opstaje među bambusima
lagano svijajuć kičmu gdje treba
jer njega su svijali dok je mlad bio
masirali / dok je beba bio / zato je ovako
prilagodljiv mijenama za poludit
 
zna znanje žnj
 
kome treba pomor rusofila i rusalki
kome trebaju nedovoljno otišli muževi
s jednom nogom u loju i jednom u novome
bumbaku?
kome lažni proroci, kome pridošle ševe
iz lugara i hendikepirane vjeverice što
sanjaju pravu ratnu pobjedu?
kome sirova nafta i sirovine s titulom,
kome oni što naplaćuju svaku vezu
pa i onu s milim bogom?
kome potmula mala izdajstva
u najbližim redovima,
friendly fire iz bušaka
à la Bush pa da poslije krene priča
o kolateralnim žrtvama
koja sve pokriva?
kome pokrivač po glavi, glava u pijesku,
kome nojevo jaje?
kome prženje na laganoj vatrici
dok od insinuacije postane vatrometna
stvarnost?
kome freud kome histerija je ženska
bolest meni bi najveća bolest bila da mi oduzmu
dijete / ubijte slobodno sve te žene!
kome svetice i kurve koje tuku svoju djecu
kome pokoseno sijeno, kome ucjena
malim djevojčicama
iza zatvorenih vrata?
kome ljubav dati ako ti otmu najrođenije
ili kao svoje rođeno?
 
ako ne ostane ništa drugo
uvijek ih se može
proglasiti kurvama s TV ekrana
(dama je tražila sama),
šopingholičarkama,
ili luđakinjama koje tuku
svoju djecu –
kaže žnj
 
gdje god pogled seže nigdje ni jednog
šopingholičara sve same šopingholičarke
takav je ovo svijet samo žene podliježu toj
zarazi a gospoda u ružičastim košuljama svoje
skupe cipele kupuju na placu i onda mi kažite
da su žene s placa a muškarci da su iz birtije
 
pa zvale se one ana britney božena vlatka
nina nera nataša maja magali batali brale
isto im je
borba je neravnopravna a pravni sistem
u komi kao pamet u komovima obožavateljica
 
kome treba nekritičko obožavanje lika
i djela sa ili bez 88 ruža
sa ili bez tragova od ruža
na ružičastoj košulji s manšetama?
kome kule od pijeska, ajkule i modrulji?
 
kome kćeri koje drhte i koje postižu
odličja da privid bude potpun?
kome treba unutrašnji život
tinejdžerica? kome preplašene oči?
kome žrtvena janjad i
krotka poslušnost iza zatamnjenih
grudobrana? kome hinjena potpuna
podložnost
i pribranost uma one koja zna što radi
kad iza leđa
nestaju joj važne slike jedna po jedna
u nedogled?
kome se sad jama kopa, kome goran
kome vlad, kome vlada servira duplo?
kome dvostruki moral, dvostruki život
i najbolja nagrada za gay roman godine?
kako će se zvati?
kako znati kad je vrijeme za početak
i vrijeme za kraj?
 
žnj me promatra ljubopitno
jer govorim puno i govorim
radi posrnulog poretka stvari
to uopće nije upitno no čudi ga
ta žestina
 
tko te naljuti porazio te
piše na putu do grešne gorice
u titovom i tuđmanovom (k)raju
 
žnj mi donosi čaj od kamilice
na plažu pored kaštel-gomilice
i servira gomilu uskličnika
na tanjuru
 
žnj sluša moja pitanja bez voznog reda
pogledava me ispod oka i na svoju
fensi-uru
vrijeme je stalo a vrijeme je da se krene
 
žnj me ostavlja bez teksta
tek s ponešto interpunkcija
 
žnj je gastarbajterski pünktlich
i moja kasna paljenja tolerira
s teškom mukom
 
ali bez muke nema nauke - velim mu
 
žnj jede palačinke s davorom
i prekomjerno ih prelijeva
javorovim sirupom i mljevenim
orasima
 
svoje zalihe oraha u medu ne da
ni za živu glavu
kao ni plišanog medu iščupanog uha
ni oblutke u staklenkama ni pijavice
iz santa cruza posute po rukavcima
na prokljanu koje je umislila darovita
jedna ptica dronta pa one u stvarnost
prešle iz njenog trošnog čuna na kupi
ili krki svejedno / ovdje mi se miješaju
goran i vlad toplina i hlad koje dijeli
ona bočata voda poslije boćanja
 
kad bi makar i pamet bila prelazna
kao pijavice
lako bi nama bilo
izmišljati leteće zmajeve i
magarce s krilima koji vuku
kad svi stanu
 
sad će vlak, magarče, pa kud baš sad
da staneš na prugu i ne mrdaš?
tako je to s magarcima:
neće kad se drugima
nego hoće kad se njima digne
pomrčina s uma
 
žnj se nervira nad svakodnevnim vijestima
o pretučenim ženama koje plavci ne štite
jer su plavuše i jer su jednom birale
pogrešno
 
ne može pogrešni magarac kad se njemu
digne ta pomrčina svalit sve na tuđa nejaka
pleća pa makar ona bila i plavušina
(vera ih kao svaki nevjerni toma zove žutokosinima
radi preciznog određenja varljive stvarnosti
velikog požudnog brata)
 
ne može to, brale! -  mrnđa žnj i pokušava
ostati pribran
 
cvike stalno drži na pola nosa
i izvještaje o mafiji koja u nas ne postoji
smatra upitnima
 
uvijek pita tko je vlasnik restorana
kad izlazimo zajedno i sve je manje
mjesta na koja želi ići kad čuje
odgovore
 
žnj je neumoljiv prema promo stranicama
u ženskim časopisima i političkim tjednicima
šalje im bijesne telegrame s uvijek istom
rečenicom:
nazovite stvari pravim imenom! STOP
 
žnj ne voli kad čita intervju s uglednim
članom uprave velike banke a onda nakon
dvije strane ugleda reklamu ničim izazvanu
iste te ugledne
banke
 
žnj povezuje končiće i zapada u stanja
potpunog beznađa iz kojeg ga onda redovito
izvlači ika šarić, a zapada ponovno u njih
čim ugleda predsjednika kako se smije
na pogrešnom mjestu i iza pogrešne
rečenice.
 
zbog predsjednika je žnj postao dadaist.
 
jer onda gađa ekran
i viče da da mu ovo da da mu ono
da zašto je on za njega glasao da se ovaj sad glasa
kao svraka i kao magarac iz prethodne strofe i
prethodne garniture
 
žnj svake četiri godine kupuje novu kutnu
garnituru
i uvijek se iznova nada
 
žnj je zakleti pobornik pjevanja u zboru
na gospel-način
iako na engleskom ne zna ni
spelovati vlastito ime
 
žnj se ne umara i ne stari
i stalni je pratitelj napirlitanih prepelica
u nevolji
 
noću im svijetli pute i pita se što ne
spavaju noću kao svaki ljudski stvor i
da u pravu ste on u svima vidi ljude
 
za mene kaže da sam darovito mladunče
nilskoga konja a ja mu odbrusim da sam
kolibra i nek se pazi bude li i dalje tako
laprdao možda ga lapidarno kaznim
 
žnj me zadirkuje na redovitoj bazi
što mu daje osjećaj da je cijeli svijet
još u savršenom redu
i ako mu ništa ne odbrusim
tek onda je zabrinut i prinosi mi
čaj ustima te tepa: tepnuta moja, ne tuli,
nego pazi na sebe i pij, pij sad, samo kad voziš
ne pij
 
on misli da sam ja trknuta pa da ne vidim
kod rođenih očiju i da ne osjećam koliko
me on voli do boli pa se osokolim i velim mu
mili moj žnj i ja tebe volim a on zakoluta očima
i pravi se da ga sve to ne zanima
 
žnj je stranka prozirnih namjera
i vječita stranka-gubitnik u sporu
al' kako maestralno taj zna podnijeti
poraz! 
to ne viđa se često.
 
porazno je čitati statistike koje žnj čita
u polumraku jer se u mraku onda ne vidi
svjetlo i teško se vjeruje u takozvano
nedozvano bolje sutra
 
žnj postavlja uvjete koje nije lako
zadovoljiti
i zadovoljno trlja ruke ako si blesav(a)
i pristaneš na dok uz njega
 
žnj se nagurava i izguruje iz prvih redova
svih osim sebe -
jedinu iznimku čini na promocijama knjiga
jer tamo su ta mjesta ionako uvijek prazna.
 
žnj se nervira nad nedostacima svijeta
u povoju i nad nedostatkom mašte kod
izdavačkih kuća i nastavnika hrvatskog
 
širi lepezu dobrih misli nad perivojem
kestena i cvate od sreće kad ga pohvale
za postignuća u stvaranju dobre vibre
na sjedjeljkama za usidjelce
 
čak ni ovo moje djelce ne može
muške oblike nekih imenica pretvoriti
u stvarne jer još uvijek živimo u bajci
obrnutoga predznaka
 
svi znaju što je psorijaza
a nitko ne zna što je satirijaza
 
u maniji raznih manija nimfomanija
nam je ipak svima poznata čudna li čuda
tresla se brda rodio se miš iz ulja
 
zašto baše mene to žulja pitate?
ne žulja mene, žnj-a to žulja
 
a možda će jednom žuljat i žužula
ako ga ikada ika(r) dohvati
 
no sigurno neće braću žužul
oni su princeze na zrnu graška
i navikli su da ih žulja
ne obaziru se
 
obzirno obzirno igrajmo se
jer veliki bezobzirno igraju se
 
igrajmo se danas igrajmo se
na žira i palice na došla majka
s kolodvora dija-dija-de
na pljuvanja po ženskim udrugama
na plaćenih potrčka i doktora
na prepredenih raznih filija po domovima
ma ništa se tamo ne događa
(zato se igrajmo, hajde-de,
došao čiča s kolodvora,
dija... dija... de)
 
sumrak čovječanstva ili dan de:
deder, dede, igrajmo se
tata tata tat
po skrivećki igrajmo se
u taj kasni sat
             skrivača i žmurke
i pravimo žurke,
deder ajmo svi
ajme meni svi
svi u caritas
potražiti spas
 
jer dom je
najsigurnije utočište
to svi znamo
 
i otkud sad sablasna glazba?
 
pokopajmo sablasti prošlosti
uhvatimo se u vrzino kolo
i igrajmo se
 
skrivača i žmurke
skrivača i žmurke
 
ovo je zemlja za velike igre
i velike igrače!
 
jer nigdje se tako
čvrsto ne žmuri
kao ovdje -
 
kaže žnj
 
i naglo utihne
 
kolibra @ 21:25 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
 
1
ne može me se ni za glavu
ni za rep, samo nekud žurim, nekud odlazim, 
vraćam se, laćam se
pera, pišem, brišem, 
rastavljam se
pa se opet  sastavljam

od paprati 
i prašine.

primirujem se,
mirim se, 
mirišem na mahovinu
i morske struje,
na modrolike masline popadale po tlu,
modrulje i medicu serviranu / u visoke tanke čaše,
na mokre ulice, mostove i madire, 
na maestralne mimikrije svjetla
i tame.
 
mirišem na mrklu noć. 
na talog tarme i 
na tlo od tajne 
mirišem.
 
2
ne znam se napamet,
ali znam putanje kojima se uspinjem, kojima
kližem niže do neznanog junaka, do bes-
kraja do bliske blizine ljudi. znam splet
okolnosti u kojima putujem pravocrtno i
putanje kojima se vraćam kao povučena po
špagi, mala trapezistica u snu, igrački nalik.
 
voštano mi lice želi tiše i tiše i male crvene
usnice uče grotesku naizust. pijem se natašte
jutrima ranim kad rane najbrže zacjeljuju a
u krafnama ćelave pjevačice peku ceduljice
s najboljim željama za dobar početak dana.
 
3
svuda sam pošla i svuda došla, svuda se gibam
i ne stajem.
jako sam smršavjela od svih
tih putešestvija, tako me je malo
ostalo u stvarnosti. par kila žive vage.
malo mozga malo mesa malo upitnoga
nečega. tako me malo još ima.
 
uzmite povećalo. uzmite naj-
jače teleskope, uzmite sofisticiranu tehniku,
potražite me preko svake mjere me istražite
i u epruvetu metnite, izbušite rupice za zrak!

to je to što je ostalo 
od mene  -
neka mala mrlja
koja diše i pulsira.
što li sanja?
ni ja ne vidim.
žustro mrdam nevidljivim nožicama, nikako
da se smirim i ovakva umrljana, pretvorena u
žnj.
 
4
žnj je malo i zgrčeno, žnj je veliko
kao zakotrljana gruda snijega, žnj je umnoženo
kad stigne na kraj doline.
žnj se obnavlja.
u svežanj u čučanj u ido na esperantu se
pretvara. žnj se odreklo bježanja, samo uz nogu
stoji, samo je žnj. 
ni sužanj ni repatica / spremna
na bijeg 
ni lopoč s dubokim nevidljivim korijenom.
samo žnj.

5
žnj sam, dakle postojim, nije važno što
ne vjeruju u mene, ja sam sebi žnj-dostatna, žnj-
prispodobiva, žnj-dobitna kombinacija od brojeva
i slova.
ima me u otrežnjenjima u režanjima i u
keženju očnjaka na ono što ne smije biti.
 
žnj od mene, jeste li čuli!
 
pustite me
u mom žnj-miru u malim trenucima istine
u bonaci u intermezzu.
 
milujem moj mali mir.
 
sve je žnj-zen, sve je u nirvani kad sam žnj.
žnj me opušta i meko me spušta niz padine.

žnj me štiti od mnogočega.

žnj je u jedinstvu
s mojom množinom.

ne moram potegnuti žnjoru
da bih do žnj-a došla, žnj mi se stalno plete
oko nogu.
žnj je vjerno kao sjena  i kao ostarjeli pas. žnj
je težnja za sporim oticanjem vremena.
 
žnj je čežnja upakirana u male doze sa
sporim otpuštanjem vitamina C u fazama.
 
6
žnj nikad nije unjkavo, vrlo je resko i utire
pravi put. prelazi cestu okomito. ne časi
časka. piknikira svako malo i ne zaboravlja
da između svih jurnjava udahne i zagleda se
u slap.
 
ne zaboravlja plesati na kiši.
 
ne izmotava se i ne umotava u zavjesu
da bi se sakrilo. žnj je vrlo direktno i
možda ne dovoljno diskretno ali je
transparetno. ima oblik kristalne
piramide, umnaža se, rastvara i otvara
nove vidike sa sviju strana. teško ga je
zaustaviti.
žnj ponekad umara jer traži
fizičku izdržljivost i gnjavi me nedjeljom
da se penjemo na Sljeme. lupa me po
glavi da se nečeg sjetim čega se ne
želim sjetiti. tjera me da otvorim oči.
briše ružičastu boju. bori se sa vjetrenjačama
i zove me Borise, Borise! briše razliku u
godinama. dodaje mi boje, kilograme i
ulje u lojanicu. bodri me. kaže mi ti to možeš,
Borise! pušta me da šmrčem i da cvilim
ako me bila volja, kaže sve je zdravo pustit
van što van mora. to su njegovi krnji
infinitivi, nisu moji. nisam ja, znate.
žnj je odgovorno za mnoge moje propuste
i odgovara i kad ga ne pitam.
nameće se, vrlo je razgovorljivo.
razgrće grmlje
i grozomorno mi prijeti ako neću bit
što jesam.
razotkriva mi bit i ne kazuje je
drugima / dok ja još neću.

žnj je uporno kao stjenica.
kao sjenica nad glavom skriva me od
sunca kad prži posljednje
kukavičje jaje na kamenu.
 
7
žnj je katkad tat
i trudi se da to nitko ne vidi, drži
do svoje reputacije.
 
žnj me ljulja
u žitu i žanje kao žetelica. žnj mi
poklanja uglazbljene makove -
navijem ih i šutim.
slušam kišu kako topoće
po krovu sjeničice i cvrkućem sotto voce
zagrljena sa žnj,
blaženo prizemljena.
 
na brzinu za mene priženjeno
ali nikad na silu prizemljeno žnj
me nina
dok slušam kako kiša diše kroz
travu. uspavljuje me, zna da volim
snohvatice iza podneva. podržava
moje sieste i pridržava mi skute, moj
mali paž. gleda me umilno
i sa bezuvjetnim razumijevanjem.
čita mi misli i miruje dok drijemam.
čeka da se probudim.
 
katkad čekanje traje dugo.
 
bira naj-
sporije minute i najupornije sate.

katkad čekanje ostavlja bez daha i
najupornije. ali me žnj čeka dugo
jer na se 
čeka.
čeka me neviđeno dirljivo.
za njega čuvam malu safirnu suzu
u lijevom oku koju mu darivam
u ganuću
kad god imam priliku.
ne skrivam sentimentalnu stranu
naše veze.
svuda sa sobom nosim
čipkom obrubljene rupčiće
s vezenim monogramom
u bijelom.
vadim ih teatralnom kretnjom
i neutješno plačem
u kinu.
plačem na krivotvoritelje
i nad životom drugih. poslije ih
perem i štirkam te bijele lepršavice
i pomno spremam u ormare, pravim
zalihe. možda ću njima mahati s doka,
možda ću im naći još koju svrhu,
sviđa mi se čipka.
sviđa mi se sve u vezi
s čipkom i čipkastim porubima. tako
se krasno dramatizira pod čipkom!
žnj to zna i u tome mi svesrdno pomaže.
 
8
žnj me voli bez presedana. žnj me
uznemirava / pod kožom i traži razloge
za ostanak.
žnj mi se umiljava. žnj mi podcrtava
razloge postanka,
ušiva mi čokoladice u podstavu.
pomno me prati, govori da sam luda
ka opanak, pazi da me ne opauči kakav
teži oblik bolesti.
drži me u normali.
 
žnj me i inače puno drži – uglavnom kao
kaplju rose na dlanu
i otpuhuje me bubamarnu
s istog tog dlana.
 
ne mari kad se bunim.
pita jesam li lude bunjike
jela kad čita izvjesne moje pjesme.

9
žnj gunđa ako zakasnim na vlak ili se zbog mene
avion vraća po pisti pa ga je sram jer svi
bulje u njega dok me ispraća na dalek
put.
 
10
žnj je izdržljivo
i ide na treninge preživljavanja,
uz mene mu itekako trebaju.
jako je dobar đak. sobu drži uredno
pospremljenu kako bi bilo mjesta
za moj / nered.
prati sezonske selidbe ptica,
izvještava o mojoj modroj lasti i smije se
kad mi čita poštu. znatiželja ga navodi
na rubna područja, zbog toga ga nekad
gledam poprijeko.
ali zapravo ne mogu bez njega,
bez sebe ne mogu, bez pažnje koju si
međusobno pružamo žnj i ja: dvojnici
u jedinstvu, unisoni u duetu. on mi je
garant da me ima svekolike da me itekako
ima pa taman me ne vidjeli pod
mikroskopom. žnj je garancija da sam
živa i dok njega ima i mene ima.
ima me.
i ne treba mi ime. 
žnj mi je.
 
 
kolibra @ 15:34 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare