vijesti iz nutrine
kolibra
Blog - kolovoz 2008
ponedjeljak, kolovoz 18, 2008
 

(Klik!)                     Mary Black - samo za Eli ("Song for Ireland")
kolibra @ 10:53 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 6, 2008




(Klik!)
kolibra @ 18:06 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
Samo za 3010 - a i za nas ostale, da mmmm - uživamo!



(Klik!)
kolibra @ 13:52 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 5, 2008

   
(Sinnead O'Connor on child abuse - klik!)                          (klik!)


Kaže mi J. da u Irskoj nema napuštene djece, sva su zbrinuta. Shodno tome nema ni sirotišta ni domova za napuštenu djecu. Obuzeo me ushit.
No J. napominje dalje da Irska već neko vrijeme prolazi katarzu i stalno izvlači na vidjelo nove svjedokinje i svjedoke o dugogodišnjem spolnom iskorištavaju, unižavanju, silovanju i incestu čije su žrtve bile, a koje seže u 60-e godine prošlog stoljeća.
Mnoga su se zlodjela odvijala u okviru obitelji, kao posljedica strogog katoličkog poimanja svijeta i represije, no velika većina u okviru institucija koje su vodile katoličke redovnice i redovnici / svećenici, pa se po iskazima svjedokinja njima pripisuju mučenja, sadistička ponižavanja i seksualna iskorištavanja  - naznačena samo u blažem obliku u filmu "Sestre Marije Magdalene" ("Magdalene Sisters"). 
Režiser Peter Mullan rekao je da je odustao od prikazivanja najgorih scena ponižavanja i mučenja za koje je od svjedokinja čuo, od straha da ne otuđi i odvrati publiku od gledanja filma.

Mučenje i iskorištavanje djece u domovima nije samo irska ekskluziva.
Pretraživanjem Interneta isto sam pronašla za Veliku Britaniju, Kanadu, Novi Zeland i Australiju.

Na povratku iz Dublina preko Franfurta čitala sam u pet različtih njemačkih novina o pronalaženju kostiju i zuba pet dječjih leševa u dobi od 4 - 11 godina u podrumu nekadašnjeg sirotišta Haut de la Garenne (danas hostelu) na otoku Jerseyu u Velikoj Britaniji, koje su lokalne vlasti htjele zataškati. 
Nažalost, čini se da će zbog starosti dokaza biti nemoguće dokazati krivnju oko 40-ak osumnjičenih (radnika doma, istaknutih dužnosnika javnog sektora i uprave doma) , na koje ukazuje oko 160 svjedoka.

Sad bih ja tu trebala stati. 

Ali ne mogu se pomiriti da će ova zlodjela - ionako kasno rasvijetljena, jer zločini su se događali 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća - opet utonuti u mrak, da počinitelji neće biti javno prozvani i kažnjeni, i da će se sve završiti kao što je strašna pedofilska afera u Belgiji bila svojedobno završena. U zatvaranju jedne osobe i prikrivanju establishmenta koji iza toga stoji.
U posvemašnjem muku i zaboravu.


Ili kako se u nas pedofilske svećenićke afere završavaju: uz malo halabuke preko medija tjedan ili dva. A onda svećenik biva tiho premješten na drugo mjesto. Svi zaborave sve. A zločini se ispotiha nastavljaju.

Ili kao u Americi: isplatom novčanih obeštećenja.

Ali jeste li ikad čuli da su provedene žestoke čistke među redovima počinitelja? Da se Crkva / Država uzdigla na noge i ognjem i mačem ikoga istjerala / kaznila i rekla da se duboko gnuša, stidi počinjenog, jeste li osjetili iskrenu namjeru i odlučnost? 

Što se mene tiče, još čujem sablasnu muziku u pozadini slike i ludi se karusel i dalje vrti u krug.




MAGDALENINE SESTRE

zapiši mi 
mirise i snove, madeleine

ne napuštaj vrt koji uranja na bok
svijeta
zaključan
a ključ u dubokom 
zaboravljenom
džepu 
one koja se zavjetovala
da će svoju bol ugušiti
tuđom boli
 
zatiranje sjećanja jače je
od topota nogu koje dolaze
 
uvijek postoji nada
koju stvarnost obilato 
podmazuje
da kazna nikad neće doći
ili će doći prekasno
 
puno je
i previše
sestara Marije Magdalene
koje su svi zaboravili
i prave se da ne vide
ne čuju
kao ona ona tri majmunčića
od mjedi
na krcatoj polici moje mame
 
grešno je zakačiti drugima
grijeh
i trljati po posoljenoj rani 
na laktu
grijeh se lako izmisli
i lako nakači
kao pretežak broš i prelaka
etiketa
 
muka je ljudska polagani tihi obrat
iza zatvorenih vrata
 
prizor u podrumu kad zastaneš
i slegneš se svezati raspertlanu
patiku
 
vidiš više od drugih
i kad nisi u visu
 
you're not a man of God!
you're not
a man
of
God!
 
bodhrán ti bubnji
u ušima
 
predator uzima
moć
i tebi oduzima
moć
da vrisneš do
neba
koje je zatvoreno
za te
i za sestre
koje dolaze
 
you're not
a man
of God
 
tvoja je vladavina
privremena
pa iako pepeo posipa
desetljeća
a ti si već možda
zaozbilj mrtav
kao što smo mi mrtve
od trenutka
kad ste nas ubili
i ostavili da živimo
 
i iako dokazi ovozemaljski
koji se prekasno prikupljaju
danas u engleskoj sutra
u irskoj preksutra pod zidinama
drugih sirotišta
i samostana za posrnule 
djevojke
ovog posrnulog
svijeta

svima se vama isto piše
svima isto
 
a rukopis nije kitnjast
i nije blaga ruka koja spušta
noć
 
ovdje nema kolačića
madeleine
da me na tebe sjete
ovdje je djetinjstvo otišlo
dosljedno i ne izlazi
iza čvrsto zaključane kapije
 
a što si ti mislila
madeleine
da je izlaz zametnut
zauvijek
i da su mali žišci svjetla
nedovoljni za snagu
koju daruje bijes
 
ljutnja je u nama moćno
oružje koje otključava sedam
brava na tim vratima od tame
 
ja sam od drugog materijala
mene su potcijenili
ja imam oči koje žive
i srce koje se uskoprcalo
pa nije ni za stih
 
ja imam dvije ruke
madeleine
u kojima počiva snaga svijeta
i riječi imam
i usta koja govore
gromoglasno
 
ja grmim sa nebesa
madeleine
ja sam u množini
iako me crtaju u jednini
oni što su slijepi
kod očiju
 
u tišini danas iskapaju kosti i
zube
nagrižene zubom vremena
kažu da nauka više nije od koristi
i da će počinitelji proći
nekažnjeno
 
ali mi smo preskočile ogradu onda
i preskakat ćemo ograde danas
 
otpustili ste važne ljude koji su
htjeli kopati po (našoj) prošlosti
vi ne želite da se talasa
 
ali mi talasamo
 
mi nismo nijeme brojke
na papiru koji trpi sve
 
mi vičemo još
kao eho
vam dolazimo
i ritam
je naš
kao bubnjanje
u uhu:
 
you're not
a man
o God!
 
i ako postoji pamćenje
onda postoji riječ
i ako postoji riječ
onda postoji život
i ako postoji život
onda postoji snaga
i ako postoji snaga
onda je vrijeme pijesak
i ako je vrijeme pijesak
vjetar otkrije kosti
ogoljuje stvarnost
otkriva zatrpano
i ako je vrijeme pijesak
ono samo prelazi
iz jednog oblika
u drugi
 
uhvati me za ruku
madeleine
zajedno ćemo preko ovih
dina
pod kojima kosti naših sestara
i zubi
pričaju priče koje ne smiju stati
pronose sjećanja i mirise i zvuke
koje treba čuti 
jasnije
 
skinut im možemo
aureole
madeleine
uprijeti prstom
u nedodirljivo
 
čak se i sinead prijavila
za svećenicu 
njihove crkve
i čeka
pred zaključanim vratima

ruše se kule od karata
sve smo im bliže
madeleine
 
vrijeme se sasulo
sa dine
 
naše vrijeme
madeleine
 
naše vrijeme

tek dolazi
 
kolibra @ 13:26 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 2, 2008
   

Stigla poslije dva, ljubim im lica. Zaželila se doma, a oni su dom.

Moj bubnjar je sad već veliki, pa ne pita odmah "A šta si mi donila?" Uči se strpljenju, a to nije lako, naslijedio je majčine gene.

Imam milosti pa mu već u autu dajem kutiju s lijepim primjerkom irskog bubnja nazvanog bodhrán (izgovara se otprilike kao "bajron"), s dvostranim štapićem za udaranje (tipper). 
Kaže da će na jubituu pogledati kako se koristi i već udara prve ritmove dok se muž i ja pogledavamo osmjesima.

Bodhrán je u prosjeku 35-45 cm širok, izgleda kao neki dublji def i drži se u ruci. Presvučen je kozjom kožom, ima meki zvuk i obožavam ga čuti u kombinaciji s irskom frulicom i violinom, kako sam ga prvi put čula na ulicama Galwaya. 
Zvuk bodhrána mi se ponovno vratio na Moherskim hridima, dok mi je pogled obuhvaćao cijelu tu širinu koja je pukla preda mnom kao nova, obećana zemlja.

Jedna je žena tada pjevala i svirala harfu na hridima - još jedan irski nacionalni instrument, prevelik da se ponese do Zagreba.

Junior je dobio i frulicu, ali nju ne dajem već u autu, treba nešto ostat i za doma. Ne sumnjam da će je naučiti svirati u jednom danu - taj je 12-godišnjak uporan i brz u učenju novog, ukoliko nije vezano uz školu i zabavlja ga.

Ako želite čuti kako bodhrán zvuči, kliknite na gornje sličice i na ovu ispod, gdje Joe John Kelly ima odličnu solo dionicu, i uživajte!

      Klik!     

(Hvala, Stango - za link na isječak iz filma Sestre Marije Magdalene!)

kolibra @ 08:04 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 1, 2008




Sutra – tj. već danas sabah-zorom napuštam ga, a još nisam otipkala sve utiske o njemu.
Zaželjela sam se obitelji, pa hrlim rado ka Zagrebu, ali mi je istovremeno kao da rodni grad napuštam, eto tako se Dublin čovjeku (ženi) uvuče pod kožu!
 
Četvrtkom neki dućani rade do 21:00 pa smo požurile kupiti sitnice za obitelj i prijatelje. Večerale smo u restoranu Bad Ass, na čijem su se ulazu vlasnici potrudili postaviti tablu koja veli da je tu Sinnead O'Connor konobarila na početku karijere.
Restoran ima živu i veoma veselu atmosferu, a poslovična irska gostoljubivost osjeća se na svakom koraku. Naizmjenično nas poslužuju Poljakinja i Španjolka – Španjolka govori engleski na španjolski način, s irskim akcentom.
Iznad naših glava rolaju se računi po konopcima razapetim po restoranu, koji sistemom svojevrsnog „tiramola“ završavaju na šanku. Imaju drvene ručke na završecima i sam bog zna kako funkcioniraju, živa je zabava gledati te putujuće brojčane „poruke“ kako žive neki svoj odvojeni život.

Raduje me naziv sladoleda na jelovniku: „I Scream, You Scream“.

J. i ja čavrljamo o četiri milijuna Iraca, koliko ih živi na otoku, i o četiri Nobelovca za književnost koja su uspjeli iznjedriti.
 
Pričamo o razlikama između Joycea i Wildea, koje spaja valjda jedino izražena svijest o vlastitoj genijalnosti.

U suvenirnici nalazimo majicu s Wildeovim citatom: „Jedino što imam prijaviti za carinu je moja genijalnost.“

Joycea nitko zapravo nije baš volio (kao što zlobnici vole reći da ni njegovog Ulixa nitko baš nije cijelog pročitao i razumio, iako se nalazi na policama svakoga tko imalo drži do sebe, odmah pored Biblije – čak kažu da ga ni Nora nije pročitala i da je odustala nakon dvije prve stranice, proglasivši roman običnom glupošću), mada je majstorski znao od svih izvući lovu, pa i od svojih prvih izdavačica u Parizu, u knjižari „Shakespeare & Co.“, koje su vjerovale u njegov talent i pod nevjerojatnim okolnostima izdale Ulixa pod lažnim ovitkom s natpisom „Shakespearova sabrana djela“.
 
Oscar Wilde je naprotiv bio omiljen i volio društvo, a nakon dvije godine prisilnoga rada na koji je bio osuđen slijedom nesretnih okolnosti vezanih za homoseksulanu aferu sa 17-godišnjim (neki tvrde: 21-godišnjim) pjesnikom Lordom Alfredom Douglasom, ubrzo nakon par godina umire u Parizu, zaboravljen od sviju i u bijedi.
 
Njegov kip postavljen u poluležećem položaju u parku na Merrion Squareu, blizu njegove kuće, ima kaput od žada, koji odlično evocira Wildeov stil i potrebu za ljepotom. I u četrdesetoj je izgledao kao zbegecani, predimenzionirani dječak.
Esteta kakav je bio, mora da je zbilja i izgovorio riječi za koje tvrde da je izrekao pred smrt, gledajući u tapete svoje bijedne pariške sobe: „Jedno od nas dvoje morat će otići!“
 
Da bismo ublažile Wildeov neslavni pariški kraj otišle smo do kafea pod nazivom „Caffe en Seine“, koji je čuven po svojoj jazz glazbi uživo, te smo pod predimezioniranim art-deco ogledalima, lusterima i okružene dekadentnim kipovima, udobno zavaljene u kožne fotelje, još malo pričale o Wildeu, srkale svoje oproštajne koktele i uzvikivale „Slonče!“, što bi bio fonetski ekvivalent gelskog izraza „Živjeli!“
Nema veze ako smo malo i falile u naglasku – zanemarljiv je broj ljudi koji u Dublinu, a bome i u cijeloj Irskoj, s izuzetkom Galwaya, govore gelski, iako bi dvojezični nazivi ulica mogli navesti na suprotnu pomisao.
 
Za kraj bih rado ostavila Wildeov govor na sudu, kojim je pokušao obraniti svoje emocije prema mlađem muškarcu, i uviti ih, dakako, u nešto neutralnije ruho – a nije ni čudo, kad vidimo kakve je posljedice dokazivanje te veze moglo imati po „inkriminiranoga“ sudionika .

Ljubav koja se ne usuđuje izgovoriti svoje ime

(Govor koji je Wilde održao u vlastitu obranu na svom suđenju 1885. godine)
'
'Ljubav koja se ne usuđuje izgovoriti svoje ime''
[citat iz jednog soneta Lorda Alfreda Douglasa, op prev.] u ovome stoljeću predstavlja onu veliku privrženost zrelog muškarca mladiću, sličnu onoj koja je postojala između Davida i Jonatana, na kojoj je Platon zasnovao cijelu svoju filozofiju, i koju možete naći i u Shakespeareovim sonetima.
To je ono duboko duhovno prijateljstvo, koje je isto toliko čisto koliko je savršeno.
Ono prožima i definira velika umjetnička djela kao što su Shakespeareova i Michelangelova, pa i ova dva moja pisma [Wildeova pisma upućena Douglasu, koja su čitana na suđenju, op. prev.], takva kakva jesu.
Taj odnos je u ovom stoljeću sasvim pogrešno shvaćen, toliko pogrešno da se on onda i može opisati kao ''ljubav koja se ne usuđuje izgovoriti svoje ime'', te se, zahvaljujući tom nerazumijevanju, ja sada i nalazim tu gdje se nalazim. No ova privrženost je lijepa, ona je prefinjena i predstavlja najuzvišeniji oblik koji privrženost može zauzeti. Nema ničeg neprirodnog u vezi s njom. Jer ona je intelektualne prirode, i uvijek se iznova obnavlja između odraslog i mlađeg muškarca, gdje odrastao muškarac posjeduje intelekt, a mladić svu onu radost, nadu i sjaj života koje ima pred sobom. Da to mora biti tako, svijet nije u stanju shvatiti. On se tome ruga, i ponekad, zbog te privrženosti, stavlja čovjeka na stup srama.


kolibra @ 02:23 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare