vijesti iz nutrine
kolibra
Blog - srpanj 2008
srijeda, srpanj 30, 2008

 

E, a zašto bi samo meni bili ježuri pod kožom na zvuke akustične gitare na šarenim, živim i veselim ulicama Galwaya ovog vikenda, kad i vi možete poslušati ovog mladog Gypsyja svijetle puti na linku koji za vas pronađoh na jutjubetu?

Je l' tako?

Kliknite na fotke!

Mmmmmmmm!


kolibra @ 11:06 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 24, 2008
   

 

                Naglašeno ljubazna stjuardesa u „Lufthansinom“ avionu dijeli nam osmijehe i sendviče od crnog kruha sa sirom.
 
Na sjedištu do prozora  oniži se Amerikanac meškolji, popravlja rub farmerica, podiže desnu nogu na lijevo koljeno, diže rub sportskih čarapa, češka utrnulu-ili-što-već nogu, uzdiše, pogledava malo prema meni, malo kroz prozor, provlači ruke kroz kosu i dekoncentrira me dok nastojim pročitati štogod iz svog „Eye Witness“ vodiča u „Profilovom“ izdanju.
 
Neki ljudi nemaju mira u sebi, pa to ti je.
 
Iščitavam s papirnatog ovitka na sendviču da je jagoda kao sorta stara tek oko 250 godina i da je nastala slučajnim križanjem dvaju divljih šumskih sorti.
Do nosnica mi nehotice dopre miris sićušnih jagodica s mog imanja koje je posijala dobra neka, eterična ruka s neba pod moju, sad već imelom sasušenu, staru jabuku. Pred očima mi prelete lelujave blic-slike raskošnog zagorskog zelenog raja, malo pustopašnog, kao i vlasnica mu.
 
Amerikanac bi sad u toalet. Puštam ga.
 
Jedna djevojčica u ručno pletenom ružičastom džemperu odlaže puzzle dobiven u avionu i široko mi se smiješi.
Uzvraćam blago i mislim se kako je svijet posijan malim znakovima pažnje i pobratimstva ljudi i svemira, te kako je nemir ljudski uvijek uredno posložen pored mira i strpljivo čeka svoj red.
 
Amer se vraća kao lupus in fabula.
 
Odložen na srednjem sjedištu pored mene, „Jutarnji“  je pun naslova o uhićenju Karadžića.
Po glavi mi se motaju naslovi njegovih predavanja o razlici između meditacije i tihovanja. Još jedan guru koji je osjetio bilo vremena i navalio dok se može.
Tihovanje – za mene nova i tako poetska riječ, od sad će biti vezana isključivo uz njegov lik. Pitam se što joj leži u osnovi i koliko je stara. Jedva se čekam dočepati Googlea i vidjeti je li potekla kao prijevod moguće engleske riječi silencing.
 
Motori bruje - Rolls Royce proizvodnja, kako kaže gratis avionska razglednica koja prikazuje široku pravilnu pužnicu propelera. 
         
Stjuard s debelom srebrnom narukvicom i finim rukama naglašeno dubokim glasom najavljuje skoro slijetanje .
 
Zeleno, volim te zeleno – to i neki nazivi faune na otoku motaju mi se po glavi i traže svoje mjesto u budućem stihu.
„Prdavac prepeličar“ ne može.
Ali morske ptice kao galica ili bluna mogu.
 
Misli mi se još množe oko lepršavih i lagodnih riječi kao što su lobelija i sipina. I one traže svoje mjesto.
          Hudoljetnica, pak, koja ima žuti cvijet posve nalik maslačku nekako mi paše uz gorki trolist. Njih rezerviram za malo mračnije verse tipa U hudim ljetima samo / hudoljetnica cvate / dok za tobom hlepim i mislim /kako prožvakati / taj naš gorki / trolist...
 
U subotu ćemo J. i ja kao Thelma i Luise natankati goriva i dva dana vileniti po otoku. Možda prepoznam na kakvoj hridi hudoljetnicu i gorki trolist, uz koje odmaraju galica i pokoja luda ili barem zabludjela bluna.
           
Listam dalje svoj besplatni primjerak novina: kroz gužvu napisa o dedeku sijede brade, ratnom zločincu koji je godinama nesmetano živio i radio kod istočnih nam susjeda, probijaju se i "važne" vijesti čiji su glavni akteri Chloe Marshall, Sanda Caktaš i japanski hikikomori
          
Marshallica je prva pratilja Miss Engleske i debeljuca koja nam poručuje da je živi primjer toga kako ljepota dolazi u svim oblicima i veličinama. Tihana Zalepugin poučava nas da to nije točno i da misice moraju imati tijelo ugodno oku, a ova mlada djevojka to nema, veli.
Gledam nasmijanu Chloe na fotografiji i mislim se kako je zgodno, vidiš, kad te netko poučava kako da vidiš stvarnost i koje bi estetske kriterije trebalo usvajati.
Sinjanka Caktaš je prva Hrvatica koja je ušla u najveću svjetsku filmsku industriju Bollywood u Indiji, dok tisuće muškaraca na drugom kraju svijeta, u Japanu, kupuje DVD na kojima lijepa žena satima samo zuri u njih i tek povremeno – trepne.
         Novi se frikovi zovu hikikomori i pomažu jednoj japanskoj diskografskoj kući da se obogati.
                   
Dok stjuardese cvrkuću svoje pozdrave na izlazu, razmišljam još o zadnjem naslovu iz "Jutarnjeg" kojeg mi je okrznulo oko: Dubravka Ugrešić je izdala novu knjigu. 
                Pomislim kako će J. biti drago, jer se njih dvije poznaju. Da sam na vrijeme za knjigu čula, bila bih je ponijela kao rođendanski dar.
Sebe sam već ponijela.
 
U aerodromskoj zgradi zakoraknem na svijetli pod posut dnevnim zvijezdama: to ispod mat prozirne podloge svjetluca nešto nalik škriljcu.
 
Taj ću škriljac sutradan prepoznati na kamenim ogradama kuća, po kojima se razbokorio dvobojni bršljan široka lista, dok se vraćam iz centra i pokušavam ustanoviti što to u mraku tako lijepo svjetluca kad prolazim kraj širom otvorenih kapija.
          
Najednom osjetim: za razliku od frankfurtskog grotla punog ljudi, gibanja, prolaženja i mimoilaženja u masama, ova je zračna luka utihlo, mirno mjesto koje ne poznaje stres uskomešane gomile.
         
          Pogledom pratim oznake koje me vode do sale za podizanje prtljage. Na zidovima reklame za muzeje koje namjeravam posjetiti. Jesam li ja to slijepa ili zbilja ni traga reklamama raznih telekoma, parfema i luksuznih satova?
          Dvojezični natpisi podsjećaju me na De Bottonovu opasku kako su natpisi na lokalnom jeziku prvi vidljivi znak da si na drugom terenu.
          
          Pored engleskog POLICE stoji njihovo GARDA. 
         
          Stepenice su STIRA, a uz engleski TAXIS stoji TACSAT.
         
          Kako li se izgovara ARDAITHEON? 
          To bi trebali biti liftovi.
         
          Pronalazim izlaz – koji se krije iza čudovitog izraza SLÍ AMACH.
         
          Skrećem lijevo - J. je rekla da su tamo busevi Aircoach koji voze prema centru.
 
          U lice mi se svom svojom toplinom unesu ugodna i na otoku rijetka 24 stupnja. 

          Mobitel bruji – ona je. 
          
         „Donela si sunce sa sobom!“
          
          Lijepo je kad prijateljice vjeruju u tvoje nadnaravne sposobnosti.
 
          Dok se dogovaramo na kojoj će me stanici sačekati njen muž, također moj veliki prijatelj, ja se otvaram tijelom i licem prema vedrini dana i puštam zrake da mi miluju lice.
          
Zakoraknuvši u bus ležerno započinjem svoj devetodnevni boravak u gradu koji prigrli svakoga, a naročito one darovite i posebne, jelte, koji mu na dar donesu i sunce.
 
Dubline, evo me!
 
 
 
kolibra @ 16:53 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare