vijesti iz nutrine
kolibra
Blog - svibanj 2008
četvrtak, svibanj 29, 2008


pusti su otoci
nastanjeni nama
dvoma:
svakome po jedan.
 
otkako pobjegosmo od svijeta
šaljemo si
poruke
usrdnim mislima,
dimnim signalima,
telepatijom i po malim
sivim, sjetnim golubicama
koje u rujnu izgledaju nujno.
svuda uokolo plivaju ralje
i glazba udara crescendo
kao iz dubine grotla
sudnjega
dana,
a mi smo stalno
u nirvani.
 
žuti
jantar
sipi
s neba,
skupljamo ga 
u raspadnutim košarama
od vrbova pruća. ja ispredam
čipke od morskih trava
i puštam da se suše
na posoljenoj
obali.
 
zapušu ponekad silni vjetrovi,
uskovitlaju se sve do neba
i naglo stropoštaju
uz gromoglasni
huj:
ti se držiš
za dovratak
 jer samo za te oni pušu,
pokušavajuć te odnijeti.
 
onda se
sve
utače
u tišinu:
a najveća tišina su ruke.
 
i ono more
koje sanjaš,
ono drugo more
od pješčanih dina
 iz sedefa školjki
što ih izranjaju
mlade čitačice
morskoga dna,
uzvikujuć svoje
isobue povike
koje su nekada mornari
zamjenjivali za sirenske.
japanske su sirene svevremene,
one kad suspregnu dah dugo traju
i lica su im uvijek rosno ružičasta,
sorte evergreen.
umivaju se u gorskom oku žmureći
i žudeći za snjegovima kilimanjara
a onda silaze na obalu
i predaju se ronjenju.
 
o struk 
vješaju
praporce,
ali odlaze preduboko
da bi im se ušlo u trag.
kasnije ih tražimo po nutrinama 
ali duboko je u nama more
 i nitko ne zna gdje ih naći:
ostaju nam nedohvatne.
i dok se mir spušta
u nebohvate,
mi
se
pogledavamo
iznad pješčanih
dina i sanjamo
dugo žuđene
susrete
 
(preko
opasnoga
mora).
 
kolibra @ 09:00 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 26, 2008




kao eho
energije otoka
dolaziš mi
rasvijetljena uma
i svijetliš u mraku.
postojiš nekako
mimo mene
i odmah tu
uz mene,
stalno se
izmještamo
 
jedno
u drugom
i pored daha
onoga drugoga,
stalno se ispreplićemo na
nekoj ravni koja u zraku lebdi,
vanvremenski smo i svevremeni
pa su i bjeline i pauze u našim riječima
put do drugoga i svakovrsna veza višeslojna.
odmotavamo se i premotavamo i kad preskačemo kao
crni vinil, kad se ritam ponavlja, tu smo si negdje u zraku
blizu smo, blistamo ponad krovova i sjajimo se jedno u
drugom. stropoštavamo se niz oluke uz kristalni zvuk
kao Verini bombončići smijeha za izuzetne goste
kao zvuk obesnažene kiše
koja kroz oluke snagu
ponovno stiče
i sjuruje nam se u krilo
koje je obujmi
širokim zahvatom.
 kao eho energije otoka ostaješ mi nalijepljen po koži svom
širinom i smiješ se u tuđem dvorištu i gledam te tamo ali i
osjećam po sebi to je valjda neka peta dimenzija to kako
postojiš u meni na meni okolo mene u tuđem vrtu cvijet
a meni okrenut slijedeći me suncokretno.
 
moje je tijelo naša zajednička koža i sve pod njom: pulsiranje
i lava užarenih ticala koja love odjeke tvojih sunaca
tvojih preokreta
tvoga užarenog traga po sipinom crnilu noćnog neba.
moj paunovski rep koji gori i trag kometni ostavlja
i moje otočno okruglo biće
koje roni po nutrini širokoga zamaha
u širokome tijelu
punom tame koja se razgrće i preslaguje.
 
moje su ruke moj adut:
vruć vjetar u njima stanuje
i sadrže efekt iznenađenja.
one dodiruju puno i često 
i vrela su spona
između mene i svijeta.
one su moja produljena prijemna postaja
obuhvat prihvat i nebohvat
svim letećim bićima koje volim
primati u krilo.
moje ruke odašilju šifrirane signale
i toplotne udare od kojih
se ne umire.
one su sublimiran sukus mene
i svijetle u mraku kao i ti.
 
moje krilo čine one,
stomak mek, nezategnut i kušinu nalik
na kojem se mirno spava ako si dvanaest
i bedrovlje koje me drži
da ne poletim prečesto,
pa čvrsto na zemlji stojim
zemna i črljenična, neizbježna i
činjenična,
nezaobilazna i nenadilazna.
 
stopala imam koja su
sazdana na šljunku
kaštelanskom
i gazila zemalja trista
iza gora sedam
i stalno u pokretu bila
ta stopala što me i sad
na tlu drže suvereno.
 
možda bi omanju odu trebalo ispjevati
i usnama mojim i titravim kapcima
i inače se još hvastati i
hvatati za slamke ali da ne upadnem u zamke
odavanja svih tajni samo ću reći:
na distanci manjoj od deset dosta je dinamično i
osmijesi razgaljuju svaku oštrinu,
sve se u oblosti pretvara.
sve zatvara oči
i vrti unutrašnji film.
 
da pjesmu o tijelu napišem
pada mi teško jer unutra je moje tijelo
i vanjski mu je oblik
katkad i samoj meni tuđ.
uniđi zato pod krov moj
i potakni me da se družim s tobom iz velike blizine
kako bismo oboje 
istražili moje zaboravljene 
prostore
i vidjeli čega tu sve još ima:
u meni stanuje bilje barsko: trstika i šaš.
dok tamne perunike
proviruju po perivojima
i mali jedan proplanak tu je
pun tratinčica koje govore.
to je ono što ja vidim,
 jer nisu mi dostupni
svi predjeli:
ti si u prednosti.
 
kao eho energije otočke kliziš mi niz membrane
i rastvaraš sve zavjese
toliko toga još ima.
toliko slojeva s drukčijim glazbenim podlogama.
 
otok sam koji se otvara svijetu 
velikom samo kao ti,
u tome sam isključiva.
raskošni jedan salon je tijelo moje 
tebi okrenuto 
i prima te na five o'clock tea
kad sami ja i ti želimo na finjaka okusiti kolačiće 
što se u ustima tope dok
zveckaju tanki porculanski rubovi šalica 
i naših pomiješanih sjekutića.
 
plašiš se dodirnuti me jer bismo teško stali
no ne brini i ja se plašim 
pa
nećemo nikad 
uvijek ćemo 
u mašti samo
porculanski zveckati
našim zagrcnutim bićima 
koja se međusobno traže
i nalaze 
na posve drugim ravnima 
dalekim
od stvarnoga tijela.
 
uzbudljivo je to putovanje na koje smo se otisnuli
nema tome puno 
a meni se čini da traje već godinama,
jer puno u dan stane ako dišeš duboko i živiš intenzivno
prema unutra. 
nutkam te vulkančićem osrednje veličine tik pod
srcem 
a ti prihvaćaš samo tanki sloj after eight tamne čokolade, 
puštajuć da
hladni mentol iznenadi papile 
tvog preosjetljivog
jezika
i zamišljaš kako bi bilo 
pod tim 
vulkanom:
istopila bi se čokolada,
hladni se mentol 
razlio 
po prstima.
 
dolivam još vrućeg čaja i smirujem tijelo 
koje k tebi gravitira, 
pažljivo
vodim small talk.
spremno prihvaćaš sve moje male igre 
zaigran i sam.
kad zaklopiš oči
pakao esteta nestaje 
i odjednom sva sam samo 
neodoljivo 
ja 
pod kožom
i natjeravam ti krv 
da brže kola.
a možda je to 
samo 
čaj.
 
pričaš mi potanko o beznačajnostima
i nastojiš me zabaviti, izmamiti osmijeh,
što mi dobro dođe da se riješim nelagode 
koja me uvijek spopadne
kad sam u tvojoj blizini. 

nelagoda zabranjenog voća se to zove
i ja je rješavam humorom 
i nomadskim stihovima
koje onda ponavljam kao mantru
i umećem u nove pjesme 
što se automatski uslojavaju proporcionalni
centimetrima tvoje blizine.
 
sva sam matematična i 
sistematična kad mi se
približiš, 
to me drži u normali.
i puno se šalim dakako, 
al' to sam već rekla, i kao što vidiš,
brbljam najednom bez puno smisla, 
još jedan način rješavanja
nelagode 
zbog blizine tvoje 
koja je široko područje moga interesa
i suspregnutog djelovanja.

proučavam sve fasete našeg čudnog 
supostojanja
i pokušavam ničemu ne nadjenuti ime,
a to je teško iz milion razloga.
izmišljam apstraktne riječi koje bi te opisale
i znam da bi te svaka omeđila,
pa ipak mi na um dolaze
intarema, inuego, intilia
inevitano, imprendo.
i sve bi ti pristajale.
 
osluškujem i razgrćem riječi koje 
izgovaraš, tražeći skriveni smisao 
u potki
i uvijek pronalazim 
– mislim da to i tebe zabavlja.

širiš se u meni kao šaroliki šaš, 
kao šššumni šapat šeboja, 
kao šempjasti
suzdržani genij 
i bockaš me kao 
šilobadalo.

nenametljiv je 
taj ton tvoj:
što tiši,
meni bliži.
žudno te upijam 
i grijem na čajniku ruke
što je potpuno bezumno
jer samo što ne pregore od vreline 
i same.
ali ne znam kud ću s rukama 
kad mi sjediš
sučelice, 
pa neka ih i na čajniku -
samo neka miruju.
 
i što ćemo sada nas dvoje s ovim 
neizrečenim,
kuda s tom bujicom, 
kamo s tijelima?
 
nalijevam ti još čaja, nutkam te keksićima,
pogledavam pod kapcima: bože, lijep li si!
 
neka nas i dalje ovako.

kolibra @ 12:32 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 20, 2008
Kad su ga otvorili, povjetarac je iz kapsila ponio duge pramenove očeve kose: nekada ugarak-crna, kosa mu je u grobu još rasla, posijedjela i vinula se u zrak.
Tamo je zastala na trenutak i vijugavim se mekim putem spustila na zemlju. Grobari su napravili instiktivan trzaj, umaknuli se, omogućili joj kratki let.
 
U meni kao da su zalepetala krila, majci iz mukline uteklo grleno nešto, dva su se čempresa oštro zasijecala u vedar dan.
 
Inače muk: dvije su tete spremno dočekalo majčino klecavo tijelo koje se malo, kao u grešci nekoj, zateturalo, poniknulo.
 
Djed je gledao u mrak kapsila, u ono što je nekad bio moj otac, zaljuljao se trenutak jedan koji je brzo prošao i kimnuo dvojcu glavom da ga zatvore.
 
Oćete li mu vi tamo zlatni spomenik napravit? – šapuće mama više sebi u bradu, nego u djedovom pravcu.
 
Djed je šutio, dao znak ljudima da kapsil odnesu, nevelika se povorka vukla za čudnim teretom kojeg su s Kozjaka spuštali u zaprežnim kolima što ih je vukao mršavi, crni konj.
 
Mene je netko držao za ruku, imala sam već osam, bila sam velika cura i znala sam što se događa: sad će tatu spakirati u veći, čvršći kovčeg i posebnim jednim vlakom odvesti tamo daleko, odakle djed dolazi i moja baka sitna kao grumen zemlje, sa širokom crnom suknjom i podsuknjama, gegava u hodu, poslušna u stavu.
Zamišljala sam njene čvornovate ruke kako pritišću usta u trenu kad vlak ulazi u stanicu, s najdražim teretom kojeg su pred godinu dana u crnu, tamo-daleko-zemlju, zakopali i kako zateže čvor marame pod vratom, kako se saginje u leleku.
 
Ovdje se kod nas ne leleče, stvari prolaze malo tiše.
 
Tek u prolazu zurim u natpis na kamenoj litici, leleku sličan, što su ga poginulom sinu planiraru uklesali očajni roditelji: IVEEEEE.
 
Svi smo se potrpali u aute, djeda je samog vozio jedan susjed, iz nekog razloga nitko nije htio s njim.
 
Prazni su grob ostali zatrpavati ljudi zbunjena lica, jedan je pitao da što će s drvenim križem, drugi je rekao Ne znam, stavi ga sa strane.
 
Pa je djed otišao, ničeg se više ne sjećam: ni jesmo li ga pratili u grad na vlak, jesam li ga zagrlila, jesam li plakala, jesam li bila zbunjena, jesam li ga išta pitala. Kao na primjer Voliš li ti onda tatu više od nas, kad kod nas ne smi ležat, ipak smo mi njegove kćeri i mama je naša mama i nekad smo bili svi mi skupa, jedno, svi mi skupa?
 
* * *
 
Deda nije dobro, dođi čim pre – javlja mi brzojav u dalekom jednom gradu, čitam ga i ne potresam se.
 
Otkako je umro otac, svijet se za mene i sestre raspolutio na dva dijela: dvije musave curice od četiri i pol odveli su na jednu stranu, nas dvije na drugu.
 
Rijetka pisma i ako je sreće, mjesec dana ljeti, činili su našu sponu.
 
Noću sam sanjala miris sijena na čijim balama sjedim u visu, i sestre kako me čvrsto drže, u uzbuđenom i sretnom vrisku kad su krave podivljale i stuštile se s nama niz Baba Denu.
Baba Dena je manja od našeg Kozjaka, obično malo seosko brdo, pa ipak – krave su jurile brzinom luđom od naših misli, na prometnu cestu podno nje, i ništa, ništa nam nije bilo.
 
Imam dvadeset godina, snažne i uporne ruke, brdo knjiga u glavi, svijet koji me čeka raskriljenih krila i ne znam što bih s brzojavom.
Dva sata kasnije eto me s malim koferom u ruci, u pregrijanom pretrpanom kupeu, s pogledom kroz zamuljan prozor vlaka.
Tada su svi još pričali sa svima, pitali za svrhu putovanja, nutkali pohane kokošje batake i pili rakiju iz iste boce.
 
Sestre su me dočekale u čvrst zagrljaj, neobično ih je vidjeti nakon toliko godina, vode me u kuću od blata u kojoj djed se polako priprema da ode s ovoga svijeta.
Nitko se ne čini ožalošćenim: baka me nutka krumpirima i jajima prženim na masti, sestre sa čežnjom pogledavaju u moj kofer, dajem im znak da ga same otvore i pronađu za se što im drago.
 
Ulazim u prostoriju u kojoj se čeka da smrt dođe: na stolu pored djeda mutna čaša od kristalnog servisa, sa zlatnim rubom na koji se spustila debela jedna muha.
 
Organi mu otkazuju jedan po jedan, već odbija hranu i vodu, ukućani mu ipak maramicom vlaže usahnule usne.
Oči su mu izbezumljene, ne može govoriti, samo krklja nešto iz stalno otvorenih usta.
 
Ruke mu omršavjele, doziva me njima i pokazuje na platnene maramice na stolu. Pokušavam razumjeti što mi govori i namačem jednu u mali, emajlirani kajin otkrhnutog ruba, koji je nekada bio bijel. Lagano mu kapam vodu na jezik i usne, on okreće glavu koliko može, ne da mi da to činim.
Pokazuje na ostale suhe maramice, dodajem mu jednu, a on mi daje znak da je rastvorim. Uzima je teškim, bolnim pokretima i stavlja tako raskriljenu na lice. Daje mi čudne znakove, ne želim ih razumjeti. Onda on uporno i gotovo bijesno, žustro uzima moju ruku i stavlja na maramicu pod kojojm su njegova razjapljena usta.
Naglo povlačim ruku, šapćem mu: Ne mogu, ugušit ću te tako, a on onda zatrese potvrdno, pozivno, glavom koliko može i oči mu blješte ludim sjajem.
 
Skačem sa stolice i odlazim van, gdje na terasi omeđenoj ruzinavom ogradom baka servira čvarke i sir, a sestre se vrte ushićeno u novim suknjama.
Samo je tebe čekao – kaže baka i nutka me sarmicama u lišću od vinove loze.
Perem ruke iz emajliranog kanistra obješenog za zid, brišem ih ručnikom sumnjive čistoće, nogom blago odgurujem veliku, debelu kokoš dok sjedam za stol.
Kako je on? – pita me jedna sestra. Dobro se drži – odgovaram.
 
Kušam rižu iz raspolućene sarmice, sir i malo onih krumpira s jajima. Na bakinom su stolu oduvijek bile najzačudnije kombinacije.
 
Dok u susjednoj sobi djed s nestrpljenjem očekuje smrt da dođe, da dođe već jednom, mi se gostimo još i čvarcima i mljevenim žitom s orasima. Meni se otima mmm,i nema sumnje,moje okruglo biće uživa u ovozemaljskim radostima.
 
Sestre guguču u novim opravama, postavljaju čeznutljiva pitanja o moru, o svima koje znaju, o mami koja je samo mutna slika djetinjstva, stalno odjevena u bijeli baloner, s visoko dignutom, natapiranom punđom i osmijehom u daljinu, koju od onoga dana na Kozjaku cijelo jedno desetljeće nismo vidjele kako treba.
Kako je četvrta sestra, htjele bi znati, kada će je moći opet zagrliti. U glavi smišljam planove kako da ujedinim te goluždravice, kako da začarobiram cijelu jednu nisku događaja, čime da sve i svih spojim, zašijem, zavidam.
 
Završile smo jelo, baka je otišla pomusti kravu, sumrak nam je mekim pastelom obojao lica.
 
Zaboravljen, djed je bio samo činjenica iza zatvorenih vrata, bjelina u mom sjećanju, a pijani bijesni strašni čovjek s nožem iz bogatih uspomena mojih sestara.
 
Začusmo kratki hropac, malo se trgnusmo. Više iz impulsa, a ne od hitnje, skočismo sa svojih stolaca i otvorismo vrata sobe umirućeg: oči su mu zurile u prazno, usta jako razjapljena; prišle smo zbunjene krevetu.
Ni jedna od nas nije plakala, no blizanke ustuknuše za korak.
 
Odem do zida i skinem mutno ogledalo, prebrišem laktom središnji dio i postavim mu ga iznad usta: sve tri se podvirujemo da vidimo je li išta zamaglilo glatku površinu. Nije.
Odlazim do vrata koja vode na izlaznu terasu i dozovem baku. Ona požuri tarući ruke o flekavu pregaču, namješta nervozno sijede vlasi izmakle ispod marame.
 
Ubrzano priđe krevetu i dotakne mu lice – još je topao. I ona izvodi test s ogledalom, lagano kimne glavom i kaže mirno: Lele, mislim da je umro. Ono „lele“ ostalo je čudno visjeti u zraku: nedostajala mu je odgovarajuća intonacija.
 
Gledam kroz zamagljen prozor što uokviruje novembar, isti onaj novembar koji je u nas studeni: u studeni sumrak list se jedan sivi paperjasto spušta na zemlju, na tren zastajkujući u zraku, kao da oklijeva, i onda nastavi padati, dug kao sijedi pramen očeve kose, u dugom trenutku koji se ostao, tamo gdje se nama jednom davno zaustavilo vrijeme. I još stoji.
 
Onaj nedostajući kamenčić, onaj dio mozaika svaka od nas nosi na različit način, i nije da se žalimo: život je dobar i blag, radosti nam ne nedostaje, gledamo kako nam djeca rastu, ljubimo njihove zajapurene obraze. Moja me kćer pita a kako se zvao pradida, i ja joj kažem, a čudno se osjećam, kao da ime stranca izgovaram.
 
Sahranili smo ga kod sina, u grobnici nad kojom je sagrađeno čudno neko zdanje, sobica neka memljiva, u kojoj pored uokvirene, okamenjene slike oca sad stoji i djedova fotografija u baroknozlatnom, prljavom okviru. Baka im je tamo godinama onda odlazila u posjetu: sjela bi na klupicu i razgovarala, više sa sinom, nego sa mužem. Stavila bi u pepeljaru zapaljene dvije cigarete, pobacala osušene karanfile iz ustajale smeđe vode, stavila nove u teglu. Malo otplakala.
 
* * *
 
Grob moga oca nekad je bio samo u drugom gradu, danas je u drugoj državi. Mi nikuda nismo išle, ali je rat došao k nama, pa smo sad rasute na dvije strane granice.
 
Kad kažem „mi“, mislim na nas tri, jer nedostaje nam jedna: prerano je i ona u običnu zemljanu raku pažljivo položena, i uspomene čuvamo samo u malim mentalnim kutijicama obloženim baršunom, koje rijetko otvaramo.
Katkad zabljesne jednoj sestri u snu djedov nož, ponekad se usred vožnje do posla rasplače druga sestra - i to je sve.
 
kolibra @ 21:53 |Komentiraj | Komentari: 36 | Prikaži komentare