vijesti iz nutrine
kolibra
Blog - travanj 2009
utorak, travanj 28, 2009


fuentes je prodao svoju kćer. sjeme
iz vrta pokreću vjetrenjače, srčika
izlazi sama. u hodu dotičeš bambus,
koristiš samo recyclable resurse.
niña, niña, kako se zove tvoje plišano ja?
kriv(a) si ako se usudiš, kriv(a) si

ako ne. koprena pada po sjećanju,
nitko se rado ne vraća na mjesto
nesreće, točku koja širi zarazu.

nek me ne zarazi gnjev ni misao
o osveti. neka mi preko mosta priđe
najnevinije biće i neka me spasi.
a ti idi sama, ženo sa tri

života, idi i ne okreći se. dijagonale sunca
silaze niz stepenice od pjene, sve iza njih
nestaje. nema bliskosti koja bi se slomila
od nevere. prepletaj fige u džepu. a kamo

ti odlaziš? kuća je daleko, ruka na megafonu
u kojem ostaju zvuk i slika. kao nož
kad vodu zasiječe, sve je gotovo
u trenu.
kolibra @ 09:28 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, travanj 18, 2009


                               same poput grete garbo na zalasku
                                  (Helena Burić, «Amazonke»)



same poput grete garbo na zalasku
traže nove pute
biraju jače ushite
izokreću ustaljenu vodu i zaviruju
ispod
da vide što ima

i može li drukčije

tko je rekao kućica
tko je rekao trepke

nijemi film boji lica
u blijedo
i još bljeđe
u sklapanje kapaka
s dramatičnim osvjetljenjem
u pozadini

a one peku nešto
na štapu i okreću
da jednako
porumeni

u kratkoj pauzi
između stvaranja
novog života
koji će izmisliti
i onoga
koji se samo
takvim zove
kolibra @ 10:46 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 9, 2009


                   sad je već izvjesno da ovaj tramvaj nikad neće stići do Dubrave
                              
     (Evelina Rudan, Do Dubrave)

sad je već izvjesno da ova pjesma ne vodi nikud
da nigdje neće stići barem ne u žuđenu luku punu
lučkih radnika napetih mišica i oznojena čela i među
lučke djevojke kojima je hladno na bedrima ali ježure
zatajuju nadolazećim ljudima od stakla

sad je već izvjesno da se nada porušila i stuštila na ljude
bedra tetovirana sidra na mišicama i sokolarice u dnu leđa
na prodavačice ljubičica u haljinama iz pedesetih na rolere
golih pupkova i ocrtanih očiju koji u toj slici nemaju što
tražiti

sad je već izvjesno da ovaj parobrod uplovljava u plakat
filmski i da će tamo ostati te da će ove djevojčice u bijelim
suknjicama izgubiti sve volane i postati nestvarne brzinom
mog disanja koje poprima ritam čuku-čuku željeznice na škripavim
šinama što ih je izjela ruzina

sad je već izvjesno da me ošinuo čudan vjetar i da more ono
što se k meni penje nije more a nije ni moje / drugi ga je
pjesnik izmislio

sad je već izvjesno da se maline ne mogu ovako kotrljati
po tramvaju ne ostavljajuć traga da bi se maline skašile
od svih tih eruptivnih trešnjenja u tijesnom
od svih isplovljavanja iz tisnog

sad je već izvjesno da je po žici zategnutoj od jedne moje
obrve do lučkog stupa za zastave ona bezruka hodačica po žici
stvarna koliko i njen salto mortale kojim se u usporenom
filmu na žicu kolibrasto vraća

sad je posve izvjesno da ova pjesma nema puta koji bi nekud
vodio nego da ove šine vode do zamrle zatravljene stanice kojoj
se prestravljena bližim koracima sastavljenim samo od
raskoraka

sad je jasno da me možda nema da me samo ima tamo odakle me
vuče onaj visok mrki čovjek u fraku kom publika
tak frenetično plješće

ako sam tu i tamo moglo bi se
kroz prste mi progledati tu i tamo kad me
hvata ovo što me hvata sad kad ovu
pjesmu pišem

kolibra @ 16:50 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare