vijesti iz nutrine
kolibra
Blog - travanj 2008
ponedjeljak, travanj 28, 2008
 
 
iza trotočja tri otoka... arhipelag od točaka,
tečno i točno otočno okrugljivanje osame.
osama, osama u visini - otoci su u nebu
najusamljenije točke zvijezda, pa njihov odsjaj
na morskoj pučini privid u nama stvara da su
otoci tamo a ne gore gdje gore zvjezdani njihovi
oblici kao obluci nebeski. okoštavanje otoka
u našoj svijesti postepeno se odvija i da ne
primjetiš otok se već nastanio temeljno u tebi
a ispred njega dupini - svatko ima barem
po jednog dupina čak i fabrizio (on ih ima dva),
a poneko vidi i poludjelu pliskavicu:
vidiš je kad se preseliš pod masline 
gdje ćarlija vjetrić tijani i tajne ti šapće 
trotočkasti otočni vjetar ćarlić.
i pliskavica je dupin, da se razumijemo,
ali poludjela pliskavica, e ona je posebna sorta,
posebna podvrsta dupina – nešto poput
pomahnitale pjesnikinje na otoku.
ako sa trećića pogledaš bolje zorom dok svi spavaju
tad ćeš i treće biće sa začudnog otočkog spiska moći
ugledati: morskoga čovika kako se smije, je, je –
svi tvrde da se morska medvidica smije.
i mlado ćeš uz nju ugledati ako se napregneš
i otvoriš um svoj ili treće oko kad sa trećića gledaš.
mir mir triba mi mir mir mir do nebaaa!
kao djeci kad se mire mir mi treba –
tako cvrči cvrčak na čempresu sa čvorcima 
na trećiću trotočkastom, najmanjem među otocima.
tu mi se ponekad umiješa rima, oće rima sama doći
kad poplima. nadima mi se tada grud otočanska i
proročanska i dođe mi da viknem svima:
otoke, otoke ljubit treba! ljubit ih do neba!
otoke triba ljubit, bila me volja o tome uokolo trubit!
otoke kao hvar, trećić i rab (a rab je već rabljen u korablji)
dobro, i masline sadit i masline ljubit treba
i djecu pod njima i meke im kose mazit
dok češlja maestral-meštar kose silne maslinine
(maestralno u masliniku).
ma maestralno ljubit treba i inače –
nevezano za (tr)otočje, masline, dupine, poludjele
pliskavice, morsku medvidicu i dicu. sve ljubit
treba, sveljubeće biće bit i na trećiću i van trećića
dok je žiška božanskog bića u nama i dok je
darovanog dana koji u nedogled traje, dok je otoka
dok ti pogled seže, dok je arhipelaga koje je posula
božja ruka dok se tako začudno igrala i nama posijala
te rajske oble oblike opkoljene obalama od osame,
koje nikako do kraja prokljuvit, nikako shvatit im bit,
tako okolokole opletenima odsućem obilja i opet
tako okrenutima bitnom: pogledu u daljine, predanju,
maslini, siru i uju, težačkome žulju, čokotu sa cvrčkom,
vinu, varljivoj varci vode, visinama, vedrini, veličini u malom,
kamenu, krijesnicama, kominu, korabljama, koraljima.
ključa tu još puno toga ispod površine, ključi zveckaju
ruzinavi, ključi od konoba, raja i kužina s mirisom
brujeta, pomidora i vina, ključi od nebeskih
postaja, od iskona, od maritimne intime.
tovari se uz put penju uporni i tvrdoglavi kao
otočani, jer sunce tuđeg neba, sunce mu žarko,
kako god da ga okreneš ne grije kao ovo -
trotočansko.
kolibra @ 13:14 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 27, 2008
 
         kad odjednom mu sine da je on zapravo oduvijek dupin (D.J.)
 
 
kad je shvatio da je oduvijek samo to i bio: dupin klizave kože
on se preporodio konačno ukinuo sve riječi i počeo razgovarati
telepatski sa mnom i okolnim svijetom (koji se svakim danom
sužavao na mjeru orahove ljuske)
pa ukinuo i klasično pamćenje odložio ga na kantunalić i prebacio
na stanično
te me je pamtio cijelom svojom duljinom cijelom kožom skliskavom
i pliskavom kao pliskavica
cijelim me je svojim bićem pamtio iz prošlih života i tako mi najednom
(gle iznenađenja stoljeća!)
bliži postao nego prije tog prosvjetljenja koje ga je strefilo
ne znam ni ja iz kog razloga i kojim bogomdanim povodom
 
kad je shvatio da je oduvijek samo to i bio
pojavio mi se najprije pred korinjakom u pet ujutro dok su mi oči
još krmeljave od sna nazirale sjenu pred pučinom
dvije sjenke zapravo:
njegove i njegove drage
 
udvoje su plivali dok sam se penjala korinjakom i nesvikla na rana
ustajanja branila membrane od blještanja ranoga sunca i ranih prizora
prirode koja ranjava moju još skroz neprobuđenu dušu
 
tad mi se ukazao prvi put
 
drugi put mi je u san došao i govorio tako glasno bez riječi da me je
uznemir drmnuo i iz kreveta katapultirao zamalo u orbitu:
svi se dupini smiješe znam ali to kako se on smiješio meni bilo je
neizdržljivo
 
ukrao je iz mene nešto i sad zaludu sve: njegova sam iako mi je zemni
život predestiniran a njemu u plavome domu određen pa smo u
rasparu kako god da okreneš i ništa se tu ne da učiniti bar ne ništa
smisleno
 
ja mu odašiljem misli svakoga jutra kad zarudi
i on ih u svoje stanice prima
što sa njima radi ne znam o tome mi ne priča kad mi u san dođe
 
priča mi o svemu samo ne o sebi i to je tako na njega nalik
 
zato ja počesto pomislim da sam ga izmislila i da je malo ludo
sve to oko njega i da mi ne treba ni on ni misao o njemu ni
svo to zaluđivanje
 
dok mi ne ostavi nad uzglavljem runolist eno ga još tamo stoji
i živi bez zemlje vode samo od zraka sunca i mojega pogleda
 
otkud mu runolist u plavim dubinama pitate se
 
otkud ja znam mene ne pitajte ja sam u ludilu odavna
ni ne čudim se više samo gledam taj runolist i utišavam riku
velegrada da mu se mogu posvetiti lijepom mišlju i umilnim pogledom
jer poznato je da biljke kao i ljudi ne mogu rasti bez ljubavi
 
kad je shvatio da je oduvijek samo to i bio: dupin pučinama zaklet
on je još više i dalje od mene otišao ako razumijete što vam želim
reći i u isto vrijeme još bliže prišao meni pod kožu mi unišao u snove
mi se preselio u mene misli uselio koje me čine uzdignutom par metara
od tla
potežu me muž musava djeca i svekrve u cicanim cvjetnim haljinama i viču
žamore rogobore i tuku mi u tavan drvenom drškom od metle uzvikuju
mi ime odlučno
 
zaludu sve ja uronila u veliko plavo i šutim i pričam pogledima
a vanjski svijet zamire polako i ostaje samo u naznakama odjecima
kolibra @ 20:27 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 23, 2008

I kad bi počelo, ne bi dugo trajalo. Bilo bi kao otkinuto od vremena, na kratko. Postojalo bi unutar nas, kotrljalo se niz grlo, bubnjalo u ušima, malo bi nas ljuljalo. Ne bismo to nazvali standardnim imenom - našli bismo drugo, kao: lelabaj, lunatika, luegola ili latria. Zibalo bi nas kao korablju, tražili bismo ruku jedno drugom i pronalazili je tik do svoje. Jedva bismo se usudili dotaći kožu drugoga od straha da nas ne opari. Bilo bi to šššš-šš jako tiho približavanje, suspregnuta daha. Sebe bismo otvorili kao more i pustili drugoga da uranja i traži zagubljeno na pučini i da zagrabi tamo gdje mu se pričini da je nađeno. S naših bi tijela pucali vidici na kraj svijeta ili kraj Evrope, na onaj tamo čudno okrhnuti rub Portugala. Potucali bismo se prašumama Patagonije i pronosili glase nutrine naše koja se ne smiruje bez daha onog drugog.  Proglasili bismo Ujedinjene dahove kao jedinu valutu u našoj zemlji bez granica u koju drugi ionako teško da bi pronašli puta. Postojali bismo postojano kao kositreni vojnici  i s klisurinama ne bismo imali previše veze. U kose bi nam se upleli vjetri s Velebita i najrjeđe bilje hodočastilo bi trag naš u polegloj travi. I bilo bi ššš-šš pod peruškom mladoga luka i pod šimiširom. Pod šebojem bismo se ušuškali da nestane svijeta i vijeka. Ne bismo živjeli happily ever after, jer to za ljubav ne treba. Za ljubav je potreban unaprijed određen rok trajanja, kako bi se nježne papile jezika spremile za okus i oćut sublimiran samo u jednoj kaplji vremena, zgusnutoj do srži bitka. Tamo bi trajalo baš koliko treba i ne bi se odugovlačilo i rastezalo kao blitvine niti vrh širokih stapki. Bilo bi u međuprostoru između tvojih veza i traganja, kad još ne bi postojao nitko koga bi povrijedila naša nevina razmatranja kože, udova, pregiba i titraja na površini, naša prekapanja po nutrini. Kad bi taj kratak isječak trajanja bio u kapsuli što u nebu visi i njiše nas ritmom kojim se istražujemo.  Vidi: sve lijepo još titra u mogućnostima  i nije se ukazalo, sve još čeka da odaberemo. Da se usudimo. Da si odobrimo. Ćutiš li to, kako uronjeno u ne-zbilju, spremno na prvi signal, čeka da k nama zakorakne, trenom koji traje? Pomaknut ćeš u meni mnogostruke postaje, poredati  knjige na policama, uvesti reda u grudobrane, otpuhnuti dahom svojim vrućim prašinu po površini. Prelomit ćeš se preko moga bića i čekati da me otkrivaš, krivulju po krivulju. Bit ću ti kvadrat nad hipotenuzom i (po-)taknut  te drito u hipofizu - i to će u redu biti. Uredno ću posložiti tvoje slojeve, na stranu maknuti zavjese da mogu do meda doći i sjest ću u tebi i samo čekati da mi sam dođeš.  Doći ćeš mi. 
I kad nam dođe da si dođemo,  otisnut ćemo se osmijesima jedno ka drugom, raširenih ruku i sipati medne darove, lijepiti ih po potkožju, palucave i svjetlucave, meškoljeći se da sve bolje sjedne. Trnci  i srsi će nam drugovi biti i činiti nas živima. Škakljat ćemo si membrane, piti i upijati, srkat ćemo glasno i smjelo kako za stolom nikada ne bismo smjeli ni htjeli. Svašta ćemo si raditi, šarene su mogućnosti. Švrljat ćemo bezbrižno ševarima i perivojima, pokazat ćemo naše najbolje boje. Iznijeti blješteće bijelu posteljinu na prozore i rujnu nutrinu izvrnuti naopako u rujnu, da svjetluca na suncu. Pomamit ćemo se za bojama koje u drugome vidimo, a kod sebe ne. Pa ćemo ih pomiješati kao na paleti, postati miješano jedno, duboko umiješani jedno u drugo kao u proizvodima 1 u 2, duboko usredotočeni na raznolikosti nepoznatog krajolika.


Samo te molim – pazi na rok trajanja. Nemoj da traje predugo, nemoj da se razvlači. Ja iza sebe imam dugu priču i vidim stvari kakve će biti kad budu i kad ne budu više, kad sve prođe. Preferiram stoga realna sagledanja, preliminarne dogovore. Neće to naše nešto, što će biti, i što možda neće, neće to potencijalno nešto izgubiti na potencijalu ako ga unaprijed omeđimo. Ionako se svime ne da upravljati, pa su odstupanja uvijek moguća. Ali daj da se dogovorimo prije: kada da započnemo? Tko će imati zadatak zadržavanja zdravog razuma: ti ili ja? Ajde ti, ti si u tome bolji, iako ja drukčije zvučim. Obveze neću, to je jasno? Ni tebe ne obvezujem. Široko raskriljene ruke, znaš - držimo se toga. U njih se uvijek lako uđe, lako izađe, pojednostavnimo stvari. Budimo to što jesmo: posebna dva i hrabra bića, usudimo se biti. Skočimo u hladnu vodu, pa što bude.

 Ja spremna, a ti?

kolibra @ 10:01 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, travanj 11, 2008
                



                         kad te drugi obožavaju, to je prava muka
 
čitav sam vatromet od toga napravila
čitav teatar sa žonglerima, hodačima po žici,
trapezisticama, žalosnim sovama u ružičastom,
blek stenama nad žalom u dublinu,
blek podočnjacima od žala za dubinom odnosa
koji su mi uskraćeni, iskričavim kratkim rafalima
prema sebi vraćenima, cijeli jedan vodoskok od
konfeta bačenih u zrak, zrakastih traka vraćenih
u mrak gdje sve ponire i gubi se u odsutnostima.
cijeli sam dan ispunila moranjima, must-be-listama, nužnostima,
kako ne bih mislila na (ne)smislenost u odnosima dvoje
ljudi koji se slučajno susreću i s treskom slijeću u nigdje, u nikako,
u tamo gdje ne treba, u priviđajno, u adakako.

koja je pokora kad od svog tog prštanja boja svjetla vedrine
u marcipanskim pištoljima protiv depre i tmine kad u tom
smjehometu do mene dopre drugi jedan pogled kao moj
bolećiv kao moj kad se trudim da u tebe ne gledam
zrcalno nesretan na način da sebe vidim u njemu da
vidim kako i ti onda vidiš što je meni i kako je to

neugodno onome koji ka drugom ne gravitira pa
umičem stidu i radije bajam doskočice pošalice i crveno-
repaste origami-ptice stvaram pod treperavim prstima,
nego da razmišljam kako je sve u raspar na ovoj proto-
tapiseriji od odnosa i nezapočetih vezica i uzica i kako
crvena moja nit na rubu krvari zarazno i potku natapa

žestinom rujnog tekućeg rubina. žalobno odmata uzicu
zmaja zamrznuta kerubina u prozoru od leda u hotelu
od leda na sjeveru, u kojem u vis zavija zarobljena
vučica i pušta ga nad polarni iglu od proljetnog paperja
sa drvoreda trešanja u nebu. tamo se zmaj rastvara i na miru
daleko od svih slutnji i pogleda ponire u bol (na braču) i bolero
kretnje ispisuje po lednim tragovima pola. kad rasparni

pogled uhvatiš koji nećeš shvatiš koliko si i sama rasparna
i koliko je prava muka kad te obožava netko koga tako doslovno
ne vidiš da on jedva i da postoji a ne obožava te uzrok
sveg prapočetka u tebi i onaj što od tvog tijela pravi kulu
zazidanu uzicama uznemira i zonu preosjetnu na vid okus
opip njuh sluh i dodir nevidljivih anđela. sve ih vidiš sve popadale

anđele s neba a samo ne onoga koji te uzaludno gleda jer
su ti pupile zabavljene orisom svjetla pravoga i njegove sjene
i to prav i kriv se gubi i nema tu ni pravda ni krivda ni ferplej kad
ne vidiš jednostavno ne vidiš da te netko gleda. vidiš samo njega:

na sjevernom polu s tobom pod gunjem u hotelu od leda.
 
kolibra @ 14:56 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
utorak, travanj 8, 2008
  
 

Audrey u Rimu i arija iz Aide.
Azimutna, ali nikad mutna. Arhetipna.
Avangardna avanturistica. 
Aman-žena, ampak lačna!
Adeptivna i adaptivna. Antiprotivna. Aktivna.
Baobabna. 
Bokun žene! Berlava i bliska.
Brazilka u egzilu. Bolno svjesna svega.
Bisernica na dnu oceana. Boji se visine, ali leti.
Bambolejasta bambina na vespi i boliglavica za fantome.
Biće trenutka: živi bez trunke zadrške.
Beskrajna brbljivica i besana blogerica.
Buntovna i bokorna, nikad pokorna.
Bombastična i fantastična. Boli je đon!
Cura i pol: više cedrava, nego cendrava.
Crnica zemlja pogodna za oranje.
Carpe diemasta u haljini od damasta.
Čemerna rubno, častohlepna stalno.
Čupava, čedna, čila. Čudna malo! Čiopa.
Čuvarkuća. Čangrizava katkad, al' je brzo prođe.
Često gorom luta, često se pronalazi.
Čista voda, čisto vino. 
Ćaknuta, pa da malo! Ćeif-vila.
Duhovita dupinica, drska kao Doris Day.
Duša od žene. Divljakuša.
Dra(n)guljasta dama par excellence.
Dopirana, nikad dotirana, sve hoće sama. Dišpetoža.
Dubokoumna, ali krije – radije sve u valcer. Dijalogna i dijagonalna.
Drogira se riječima. Dojajna i dojadilna – sve u jednom.
Dženetna kao Dženet Džekson.
Đinđuvasta đipalica.
Eskpresivna i ekspresna. Elokventna.
Elegična i energična, egotripna i egocentrična.
Ekološki bijelog krzna, s premisama crvenog kad je ranjavaju.
Elemna egida i ekstravertna egerija. Evo je, sad će!
Femme Fatale forever. Fatamorgana – malo je ima, pa je nema.
Fantom-žena!
Fitzcarraldov fan i flamenco plesačica u ilegali.
Gorljiva gatalica u dlan, iako o gatanju pojma nema.
Genijalka govorom obdarena. Grli koga stigne.
Gipka u bedu. Gromoglasna, golema i galantna.
Hirovita hopsalica po ćupriji.
Hvalospjevna i himnopjevna. Hoda po žici. Hlepi za visinama.
Hlapi i pada u obliku kiše, stalno se obnavlja.
Hologramna i Hugo-Prattna, sama sebi dostatna.
Inicijatorica ludila kao začina života i inspiratorica.
Intuitivna i inuitna. Iglu joj je dom.
Ima je bokun! Impresivna bome. Intrigantna.
Ispisana u nebu kao tajni znak.
Igra se. Istino-ljupka. Is-kričava.
Intenzitetna. Istinska Žena. Ima puno imena.
Intarzija u njegovoj koži i ikavica u goblenu.
Ja-pa-jajasta,
jezičava,
jarkih boja,
jaka i jedra.
Jedro na pučini.
Još-i-jošna i joškasta po slovenščini.
Jutro što rudi i noć što nina.
Kolosalna krilatica.
Kalamiti Jane na kavi kod Kvantane.
Kontrastna. Kristalna i katkad kristalno jasna.
Košuta koja plače, klaunica tužna lica i kolibrica.
Keira Knightley u koži vučice i Ki-Duk-Kimova diva.
Kampanjska prilično, kolotečinasta nikad.
Kompleksna kantata.
Koprenasta, pa se prene.
Klizi po površini da zavara trag.
Klonirana kao kod Čarije. Kerubina.
Koprca se. Kreativna i prokreativna.
Karijatida. Kromanjonka oslabljelog vida.
Longplejka visokog sjaja.
Lastavica s juga – uvijek se vraća drukčija.
Lajava liličasta Lilit i lukovica crne lale. Luda kao luda gljiva levantinska.
Labudica crnog perja. Lepezasta i lahorna. Leptirasta, lomna.
Leti. Lovi. Liječi. Lakoma na riječi.
Lollobrigidna (bolje i to nego...)
Ljubomorna – eto, nimalo damski, i sama iznenađena.
Ljubimica publike i ljepuškasta ljama sa ljoskom rakije za vratom.
Ljubičasta – definitivno! Ljeska joj se krljušt bajna, kako god da (je) okreneš.
Lješnjak na kornetu i lijeska u drvoredu.
Modesty Blaze – ali modest nimalo!
Malteova zapisničarka i Rilkeova muza.
Melem na ranu i mirna luka u perspektivi.
Mekosrca morska vila, mistična i mjesečinasta.
Mirna pod rukom, nekad i pod riječima.
Migolji i mrmori. Može danima.
Mudra sova i mitomanka (bolje i to nego...)
Mmmm-na (vjerujte na riječ)! Miriše na med.
Minimalistica jok!
Nedisciplinirana i neodoljiva – pa to je jasno iz svega priloženog!
Neuhvatljiva i neustrašiva. Nepresušna. Nepokorna i nepokorena.
Nadaje se kao anima i nada se. Naranča krvava, raspolućena.
Na ho-ruk često, a žudi za sporinom. Nirvana samo takva. 
Nemreš bilivit koliko je sjajna! Neofitna. Njemu jako bitna.
Narcisoidna i neumjerena. Normalna nikad. Necijepljena voćka. Naturščikica.
Navalentna i naprepad. Naletna, neumoljiva i napredna.
Nargilasta. Nereidna i neredna.
Naivna namještenica u Barnes & Noble -  s devizom Noblesse oblige.
Neusporediva. Neformalna. Neuhvativa. Nikad joj kraja!
Ne moš je pohvatat ni za glavu ni za rep!
Neraspakirana. Noćna ptica. Nepostojana, a možda i ne postoji.
Nježna ljubilica. Njemu okrenuta kao suncu – suncokretna i okretna.
Odaliska koja se odaziva na ime Odelija.
Obla i obilna, otvorena i opti-mistična.
Ovisnica o lijepim riječima. Opširna jako i jaka.
Odana i oprečna, sebi najpreča.
Onkrajna i beskrajna. Otvara duše otmjenim pokretima.
Opauči gdje treba i oprašta kome treba.
Poplava i potres, sve u jednom.
Pantera ugarak crna i preplašena srna.
Pandanica Divjemu Čoviku i njegova virtualna frendica.
Popularna elitistica. Puna nade (za nomade).
Paunica otrovnozelenog repa. Pticoriba pernate krljušti.
Prelijepa periska u moru kod Nebojsije. Plodna i ponosna.
Pričalica. Potočnica. Protočna, prodorna i pronicava.
Paloma blanca u Puerto Ricu. Perpetuum mobile.
Putuje nebom, pliva, parodira: psica koja laje, a karavana prolazi.
Popokatepetlasta pompozna pričalica!
Podvojena ličnost: kaže „ja“ i kaže „nisam ja“ u paraleli.
Perla u blatu: perlasta i berlasta. Propeler u guzici. Propinje se u divljini.
Plemenita. Putena. Plovi na zvijezdama. Perolaka u teškoj kategoriji.
Polarna i bipolarna. Pokora živa. Pažljivica. Poludjela tica.
Paž-frizure, ali ne i paž-psihe. Polivalentna, plemenita i privlačna.
Poluluda pantagana, pošandrcala zarana!
Pleše po kiši i pjeva koliko je grlo nosi!
Perunika što se u jezeru ogleda.
Pramaljeće usred zime, priča iz davnine.
Poručuje po golubicama i piše pisma rukom.
Priznaje greške po kratkom postupku.
Pristaje na sporedne uloge po dogovoru - inače pasionirana protagonistica.
Plemenito ustukne kad zatreba.
Poniznost koristi kao oružje. Parti u mislima svako malo.
Pitka kao medovina. Pažljiva i pažnju traži.
Prvoga čita prvoga, Praktičnu ženu drugoga, a Feral trećega u mjesecu.
Prevrtljivica. Povisilica. Prekretnica.
Plimna, plamena, posebna i potrebna.
Poetesa koja se brani.
Porka mizerija, predajem se!- govore joj često.
Poslije nje potop.
Radosna radodajka Repetitivna, ali ipak divna.
Raskošna razbrajalica.
Rubikova kocka: rebusna i robustna (ali izgled vara). Rezolutna.
Rip Kirbyjeva draga. Rijeka koja nosi. Ronilica.
Runolisna, rasijana i spretno posijana. Raste kao iz vode.
Radoznala uvijek, razumna na refule.
Rahatlokumasta na Lokrumu. Raritetna.
Samotna sanjalica i sekvojina seka.
Sedefasta. Slojevita. Silovita.
Smjela ptica sokolica.
Sočna i strastvena stuštilica. Spomenarna i somnambulna.
Solo igračica – jer velike ribe plove same, a male se stiskaju u jata.
Srdačna, slačna i svlačna. Stalaktitna. Samo njegova struna.
Suncokretna na Kreti. Sonetna kao Sunčana Škrinjarić.
Slana kao more i slatka kao mousse au chocolat.
Spušta se na dlan, ali ne pada nisko. Svevideća (da barem nije!) Stalno se smije.
Skretničarka koja spašava izgubljene duše i sljedbenica Edgara Allana.
Što na umu, to na drumu. Širokog struka i širokih pogleda.
Šašava šaptalica. Šemerna šumska vila u recidivi.
Štovateljica Djeda Mraza i svih njegovih pomoćnika.
Šarmantna, n'est-ce-pas? Školjka šumna na uhu i šumor iz daljina.
Šumska jagoda skrivena u travi.
Šotovoće-šamanica. Šuška u grmlju – prepelica? Šiznuta. Šizi zbog sitnica.
Šalvarasta. Šokantna. Šerbetna. Šampjerasta i ša-la-lajava.
Šempjastija nego lani!
Štrigunima sklona, s njima se najbolje divani.
Tam-tamna kao topot u tamnoj šumi.
Taktilna i taktična.
Tuyina obožavateljica i talentirana čekalica, usprkos nestrpljivosti. Tješiteljica.
Teče kao rijeka i ruši sve pred sobom. Trči s vukovima. Tornado od žene!
Uragan. Uvijek u pokretu. Usuđuje se. Uspijeva.
Temperamentna tempirana bomba – umakni dok možeš!
Trepće okicama po defaultu. Toujourasta. Topi se pod jezikom.
Trodimenzionalna, a čini se da ima još dimenzija.
Ulogirana stalno. Ultraljubičasta. Uporna.
Uzvišena prekapalica po nutrini – kako svojoj, tako tuđoj.
Upletena, raspliće se, drž'te joj fige!
Uvijek ona nešto drugo, uvijek stramputicom.
Vihorasta i vazdazelena.
Veličanstvena i vesela, vampirasta i vamp. Vatra živa!
Vrhunska riba čak i u horoskopu. Htjela bi biti Riba zvana Vanda, ali ne može.
Više vila, manje cvila. Vazda vileni, vazda u zvijezdama. Visi s grane. Voli se ljubit.
Vedra kao vedar dan i duboka kao vjedro. Vitičasta vizionarka i vulkan-djeva.
Vještica sa tri trice u kontaktu, voli trice i kučine.
V(j)erna do boli. Vjeruje Veri i kad je u neveri!
Zanovijetalica, zijevalica, zloćka i zen-žena: zapravo je nema.
Zri u čahuri. Zna da je nerođena i da se tek sprema biti.
Zaljubljena u ljude. Zagrlila bi cijeli svijet!
Zagrižena čitateljica i stihoklepnica.
Zuji, zvoni, zveči i zavija na gornjogradskoj mjesečini.
Zaigrana zeba nasred zatamnjenog neba.
Zebe i zlovolji kad je stave na čekanje.
Zemna i nizozemna, prilično nigdjezemna. Zovu je Wendy, a zapravo se zove Nina.
Zvoni s kampanela. Zabavlja se sjajno. Začudna i zeru zvrndava.
Zakučasta i zodijačna, nikad rodijačna. Zaguljena i zamamna.
Zar opet iza zara? Zagonetna i zamantana.
Zaljubljenica u Kehlmanna i Manna.
Zasitna kao palačinke u vinu. Zatrpana.
Zezatorica – a kako bi on inače znao da je živ?
Začkoljica na dnevnom redu. Zaleti se, pa pati. Zastranila, pa se vrati.
Žarkoželjnica. Žad u H(l)adu. Živi za danas, za ovdje i sad.
Žvelta i žovijalna, živi zvrk. Žena s velikim „Ž“ – od nje nema ništa slađe!
Žudi žarko za mrvu mira - možda ga jednom i nađe.
kolibra @ 02:37 |Komentiraj | Komentari: 37 | Prikaži komentare
utorak, travanj 1, 2008
 

Fakultet za femmes fatales i fiktivne fantome visi u nebu zastrt grimiznim zastorima od pliša i propušta paleolitnu svjetlost kroz odškrinute točke spoja. Sudara se s planetama, preživljava, poprima piramidalni oblik i zahvaća sjaj netom ugaslih zvijezda iz njihovih još u letu sačuvanih odjeka.
Jeka svjetlosti ponire u potku prijemnog odjela i vitla friško sazdanu punđu anđelice koja prima nove talente i lakira nokte u crveno. Kupola neba boji se u mistično i otkriva aulu urešenu lovorom, mirtom i boliglavicom koju posebnom strašću vole novopridošli fantomi.
 
Femmes fatales usvajaju lekciju prvu: kroz aulu odjek riječi ostaje u zraku, grmi, stropoštava se s urešenog plafona i silazi na njihove dlanove od vjetra. Ona glasi: noblesse oblige.
Ponovljena tri puta, rafiniranom kretnjom odložena na stol od ebanovine, lekcija će poslije stajati kao moto uklesana na ulazu.
 
Femmes fatales rišu sjajne male točkice okolo pravila i smješkaju se smjelo, pazeći kako hodaju, držeći se uspravno i malo se miču u stranu ispred vrata da fantom stigne za kvaku uhvatiti prvi, pridržati im kaput, izmaknuti stolac, pratiti pogledom gracilni smještaj nogu pod rub stola i njihov pogled ispod kapaka smjerno usmjeren u pod,  na tren samo - jer skrušena gesta više nije tako noble, ako traje predugo.
 
Pretendentice na titulu femme fatale nikako ne smiju gubiti iz vida svijest o svojoj veličini, o poputnini koju dadoše preci, što stvarni, što izmišljeni, problema tu uopće nema: noblesse sa sobom nosiš, u tebi biva, sa tobom raste, preživaljava testove sa zrnom graška, nosi se na čelu kao nevidljivi ures, izmiče razumu, hoda ruku pod ruku s instinktom, gaji distinktivne odnose s okolinom, bira društvo po iznenađujućem redu, odbacuje pokondirene tikve, skorojeviće,  nouveaux riches, vlasnike zaštitarskih tvrtki raskrečene pred neobaroknim stolovima,  mlade yuppije,  power!- generaciju s uzdignutom pesnicom, polaznike seminara o uspješnoj komunikaciji i prodajnim tehnikama, mlade pretendente na titulu Mister Muscles of the World  i konzumente proteina u shakeovima.
 
Dok nove femmes fatales razgrnu tu svu gužvu, korov, mulj i šaš od samozvanih veličina, macho – prinčeva i egomanskih izgubljenih duša, dođe im da odu u Machu Pichu ili na bolivijsku glazbu uživo u kakvom zagrebačkom noćnom klubu u Gajevoj, da popiju sangriu posve nedamski i zavrte se u samo svoju verziju argentinskog tanga, ali onda se brzo saberu i priberu kute od muslina, zakoraknu u prostor pomame zadržavajući prisebnost, osupnute prejakom svjetlošću naređuju nježnim pljeskom ruke sfumato tonove (pa sala utišava postepeno i skoro gasne na kraju, radi većega efekta), onda jezde preko podija u tračcima svjetlosti koja ih prati u stopu, lebde malo iznad tla da nitko ne vidi, popravljaju lakom kretnjom par pramenova ispalih iz punđice što ljubi goli vrat, smješkaju se nebesima, uživaju u sebi, sljubljuju večernje slutnje s odjecima dana, zadivljuju okolinu (uvijek zadivljuju okolinu!), lepršaju opušteno po palubi oceanskog broda na venecijanskom parketu, zamišljaju lica iza fantomskih maski... Ali nikada, baš nikada to ne spominju u konverzaciji,  naročito u lekciji koja se zove small talk!
 
Ne daju se smesti, govore malo, kapaju svoju pamet na kapaljku i garniraju je sedefom, sprovode što su naumile, rijetko se smiju, uglavnom se smješkaju, ne odaju se, ne otvaraju se posve, ne čeznu, ne vezuju se, ne ostavljaju tragove, ne gube vrijeme na usputne stanice, fokusirano slijede svoje sinapse, osamljuju se čim im se ukaže prilika, ukazuju se samo po potrebi i u slučaju krajnje nužde, borave u sjeni, čuvaju ten, čuvaju se, čulno uživaju kad su same, posvećuju se sebi maksimalno, ljube se, svijaju gnijezdo od svjetlosti i sjene, spretno izbegavaju sjetno, radije biraju fatalno, fenomenalno i ponekad feminilno (ako taktika zahtijeva), vole igre od sedam velova i općenito tu brojku, sele se na jug kad zagusti, njeguju mediteranske vrtove i borave na zraku, sjajno umiču hajkama i kriju se na posebnim mjestima - posebne kakve jesu.
 
Javna je tajna da vole intelektualne izazove, ali radije igraju na puteno: tamo je više zabave, više stereotipa s kojima je vrijedno poigrati se, više kalupa koje je vrijedno razbiti.
 
Mlade pretendentice na titulu najviše vole vježbu otkidanja bobi grožđa, seminar iz intuicije i vježbe iz retorike, a otaljavaju rukovanje teškim srebrnim priborom i kuckanje kristalnim čašama za vino u kojima je sok od višnje, berba 1975.  
 
Fantomi su u sjeni kako god da okreneš - zasjenjeni sudbonosnim navadama novih femmes fatales oni mogu na miru, kako su navikli, iz sjene povlačiti konce, uticati na događaje, voditi paralelne živote, učiti iz petnih žila njihovu lekciju prvu: ostati u sjeni, iz nje nikad ne izlaziti, štititi prirodni habitus, najsigurnije okrilje.
 
Famozan je taj fakultet za fememes fatales i fiktivne fantome! Pod okriljem noći tamo se zbivaju drame kao u podrumu Opere u Bayreuthu. Bejrut je, dakako, van ove priče, ali samo za pretendentice na titulu FF. Fantomi, dapače, pogotovu oni fiktivni, imaju tamo bolju prođu i više posla po defaultu. Iako se prave femmes fatales nikad ne bi složile s tim: Potreba za nama ne poznaje granice vremena ni granice prostora – rekle bi sa smiješkom i odmahnule rukom, jer im ni nije tako važno želite li vi o tome nešto znati. One su svoje rekle.
 
Rulja se gomila na asfaltu dok u nebu gori fakultetski dvorac: sjajna piramidalna kugla ispala iz sna.
 
Femmes fatales ne mare što rulja ima za reći, a fantomi su u privilegiranom položaju: njih, kao, nema.
 
Tankoćutne breze podižu svoje zelene skute i šumore ispotiha, da vrag ne čuje: noblesse oblige, noblesse oblige.
 
Gle, jedan mladi par ljubi se pod krošnjom, vidim li to dobro? Ne još: on joj tek pridržava kaput, ona se okreće, pogledi se susreću, krošnja se zatvara.
 
 Neću vam reći što je dalje bilo. Jer i mene, koja to gledam: noblesse oblige, noblesse oblige.
 
 
 
_____________
 
* Otmjenost obvezuje, plemstvo obvezuje

Naslov uzet iz stiha Undine Svende: "Fakultet za femmes fatales i fantome" (iz pjesme o tome koje bi ustanove od A-Ž trebalo osnovati, pod hitno)
 
kolibra @ 01:04 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare