vijesti iz nutrine
kolibra
Blog - ožujak 2008
ponedjeljak, ožujak 31, 2008
„Svaka stvar u nejasnome svjetlu je lijepa.“
 Walt Whitman
 
Kad god ti netko postane mjera svih stvari
zamisli ga kako čačka nos,
procijedi fuck! kad pogriješi pravac,
prijekorno te gleda kad nehotice prstenom
zagrebeš vrata njegovog auta,
pušta te da hodaš tri koraka iza njega
kao kakva balkanska supruga iz vica,
mulja stalno o svojim koordinatama
treba savršeni mir koji ni tebi nitko nije priuštio,
bježi od obaveza kao đavo od križa i vampir
od bijelog luka,

kad god ti netko postane mjera svih stvari
zamisli stostruko, možda pomogne.
 
Meni nije.
 
 
kolibra @ 11:10 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 11, 2008



(...)

Ponikni krišom u kraljevstvo riječi.
Ondje su pjesme što čekaju kako bi bile napisane.
Nepokretne su, no očaja nema,
na površju neoskvrnutom tek spokoj i svježina.
Eno ih nijemih i samih u rječničkom stanju.
Suživi se s pjesmama svojim prije nego što ih napišeš.
I strpi se ako su mračne. Smiri se, ako te draže.
Čekaj da svaka se uozbilji i istroši
svojom snagom riječi
i svojom snagom šutnje.
Ne sili pjesmu da se razdvoji od limba.
Ne kupi s poda pjesmu što se izgubila.
Ne laskaj pjesmi. Prihvati je
kao što će ona prihvatiti svoj konačni oblik usredotočen
u prostoru.

Približi se i promatraj riječi.
Svaka od njih
ima tisuću tajnovitih lica ispod svojeg neutralnog lica
i pita te, ne iščekujuć odgovor,
ubog ili grozovit, što ćeš joj ga dati:
Jesi li donio ključ?

(...)




kolibra @ 08:41 |Isključeno | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, ožujak 7, 2008


 

Kako je to kad upadneš u onu

Kategoriju

Koja nije preferentna:

 

Zadržavaš dah

Bivaš velikodušna

Razumijevaš

Izdižeš se iznad situacije

Pokušavaš uživati u onome što

Već imaš

Ne tražiš nemoguće

Bivaš realistična

Razumna

Staložena

Whatever se od tebe traži

Ponavljaš u sebi:

Believing is just the beginning

Okrećeš sve na šalu

Humor je snažni poticaj

Uradiš stoj na glavi

Uradiš kolut naprijed

Sklizneš niz balkon

Samo da bi dohvatila snijeg

U šaku

Miluješ promrzle bambuse

Sa zelenim prstom među šuškavim

Uvelim ostatkom grive

Bambusove

Gledaš sina kako se neponovljivo

Smiješi

Zoveš prijatelje na večeru

Otvaraš bocu vina

Nosi te val

Prizivaš pamet u glavu

Pripremaš se za dugi vikend

Ispunjen aktivnostima

Sve pomaže

Samo ne stajati u mjestu

 

Samo ne čekati

 

kolibra @ 20:15 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 4, 2008


U eri Interneta gotovo smo potpuno zaboravili pisati pisma rukom. 

Nekada lijepa navada nosi danas starinski štih, a rukopisi polako izlaze iz mode.

Jedna bi moja prijateljica rekla:
"Izem ti ovaj život kad ni prijatelja više po rukopisu ne možeš da prepoznaš!"

Za mene su pisma pohvala sporosti. Povezana su s našom čežnjom za sporim, polaganim životom, za drukčijim protokom vremena, tog neuhvatljivog konstrukta, koji smo izmislili sami: što je to uopće vrijeme? Jedan je moj poznanik rekao za majku da češlja svoju kćer "spora od ljubavi". To spora od ljubavi razumijem, taj polagani ritam u kojem se u nebo upisuje naša stvarnost i sposobnost da zastanemo i uživamo u trenutku.

Moj je ritam pebrz za većinu ljudi oko mene, discipliniram se pismima koja me uče da je polako, sasvim polako jednako brzo kao...

Čežnja za polaganom sporošću naročito me hvata s proljeća.
Tada me vuče da putujem parobrodom, odlazim pješice do Splita i uglavnom mi nikad ne pada na pamet da razbijem televizor kao u onoj priči... ček, gdje sam ono stala... o ludilu sporosti, da.

S proljeća mi, dakle, dođe da vadim stare pergamente, rebrasti žućkasti papir za pisma, naliv-pero (u nedostatku guščijeg) i bugačicu, pečatni vosak i suhi pečat s mojim inicijalom, i da pišem pisma u daljinu, prijatelju dragom što otisnuo se na put oko svijeta, i dođe mi da satima uživam u polaganom povlačenju tinte po hrapavom papiru, osluškujući jedva čujan zvuk klizanja pera po vitičastoj putanji, zamišljajući ga kako po plažama obilazi kosture kitova i nasukane barke s opustjelim Oljinim madirima, zagledan u daljinu, kose potpuno posijedjele od slanog morskog zraka...

Možda mu se pridruži Corto Malteze, možda mu i sam H. P. stopama krene, tek vidim ih u suton, kako koračaju ka horizontu koji gori, od kojega uzavire i meni čežnjiva krv u žilama.

Prijateljica mi kaže da naprosto odemo, zaputimo se u Brazil, bez puno pripreme, kad nas drmnu ovakve čežnje, poznate i kao zov daljina, znanstveno još nedovoljno istražena pojava. 
Ocean zove, a kako s nama neće moći svi koje čežnja vuče ka prostranstvima (razna moranja, razni oboli golom preživljavanju), vuče me da im rukom odašiljem sa budućih svojih odrednica pisma pisana tintom, iz zemlje ljudi od tinte, nakapana mojim nemirima, ispisana utiscima utisnutim duboko pod kožu. 

Uz ovu mi temu predivno pašu stihovi Tomice Bajsića i Blaisea Cendrarsa, pa uživajte:

Pismo 

Rekla si mi ako mi pišeš
Nemoj otipkati cijelo pismo
Dodaj jedan redak svojom rukom
Jednu riječ neku sitnicu o bilo što
Daj daj daj daj daj daj
Ali moj Remington je prekrasan stroj
Jako ga volim i dobro mi služi
Pisanje mi ispada čisto i precizno
Lako je vidjeti da sam ja taj koji je to napisao
Postoje bijele praznine koje samo ja znam umetnuti
Pogledaj kako je fino izvedena ova stranica
Ipak da te razveselim dodat ću perom
Dvije tri riječi
I veliku mrlju tinte
Da ih ne možeš pročitati


(oceansko) pismo 

Oceansko pismo nije novi poetski žanr
To je praktična poruka s regresivnom pristojbom i puno je jeftinija od radiograma
Često se koristi na brodu kada treba zaključiti neki posao koji nisi stigao završiti prije polaska ili za odašiljanje posljednjih naputaka
Isto je i sentimentalni glasnik kojim vam šaljem pozdrave između dvije luke udaljene jedna od druge kao što su Porto i Dakar tako da znajući da sam na pučini šest dana ne očekujete od mene vijesti
Upotrijebit ću ga ponovo na Južnom Atlantiku između Dakara i Rio de Janeira da se javim kući jer to je jedini pravac u kojem se može slati
Oceansko pismo nije izmišljeno za pisanje poezije
Ali kada putuješ kada si u poslu kada ploviš preko oceana kada šalješ oceanska pisma
Onda je to poezija


Bijelo odijelo

Šećem palubom u bijelom odijelu koje sam kupio u Dakaru
Na nogama imam espadrile kupljene u Villa Garcii
U ruci nosim baskijsku beretku donešenu iz Biarritza
Džepovi su mi puni Caporal Ordinairea
S vremena na vrijeme pomirišem svoju tabakeru od ruskog drva
Zveckam u džepu s nekoliko novčića i jednom zlatnom funtom sterlinga
Imam svoj veliki kalabrijski rupčić i voštane šibice posebne čvrstine kakve se mogu naći samo u Londonu
Svježe okupan izribaniji od palube
Sretan poput kralja
Bogat poput milijardera
Slobodan poput čovjeka


kolibra @ 21:13 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
 

Bila jednom jedna s velikom traumom... nije je baš prepričavala... radije je sanjala vilenjake.
(Antonela Krunić, „Bila jednom jedna...“)

 
Sjećanja na to ti dolaze kao blicevi koji zgasnu prebrzo i ništa ne osvjetljavaju, a mrak je starinski i nepotpun: vuče na tamnosmeđu kao u starih fotografija, i svjetlo je njegov sastavni dio, samo je mutno, sve je bezglasno, ništa ne vidiš, samo slutiš, nešto te uznemirava ispotiha i raste, bljeskovi se prorjeđuju, sve je više tame, zgusnuto u tebi pokušavaju slike izbiti na površinu, padaju opet u mutnu vodu, ne vraćaju ti se, sve od tebe odlazi, povlači te sa sobom, nešto se u tebi miče i izašlo bi van, nisi ni blizu krika, samo odrvenjela, nijema kao jeka, i jeka nema svoje ja, kaže li se to tako kad ste dvije unutra, da si bez svoga ja ili da si podvojena, možda si trebala ići na terapiju, možda zarana, odrasli nikada ništa ne vide, ništa važno, nisi tražila od njih da iščitavaju nebeske karte, samo da te izvade otamo, da te otmu, da te izvuku gore, iz toga tijesnog bračnog kreveta za četvoro, tog zlokreveta - djeca bi trebala spavati u dječjim krevetima, njima je u bračnim krevetima pretijesno, prepuno, tamo uvijek nekoga ima, tebi je trebalo puno da izgovoriš, puno je trebalo da to u riječi pretvoriš, te nemoćne košuljice koje ionako ništa ne opisuju, toliko toga umakne, dugo ti je trebalo, a kad si se ohrabila mama je rekla operiruke, samo to je rekla i namračila se, operiruke je rekla samo, operiruke ti je bilo bačeno kao prljava krpa u lice, zašto ti da pereš ruke, pitala si se, zašto ti, pa nisi ti ništa radila, nisi ti ta, ali išla si poslušno u kupatilo, nad kadu se nagnula i sasvim revnosno, sapunom, oprala ruke od dlanova do lakata, veoma usporenim kružnim pokretima, koji se ulančavaju i koji te otklizavaju u zonu onkraja veoma brzo, a da ti ne zazuji u ušima, prala si svoje ruke pomno i pažljivo, zureći u bijelu paperjastu pjenu kao posljednje utočište, poslije si još malo zurila u te prste pune bijelog sapuničastog pokrova, te anđeoske ptice s krilima od dječjih prstiju pokrivenih pjenom, te puste ptice pobjegle od progonitelja, nakratko samo, jer uši su odraslih zauvijek zatvorene za dječje tihe signale; vidim te kako zuriš u pozaspale male prstohvate nade koji se još tvojim rukama zovu i vraćaš se sloj po sloj onoj drugoj sebi koja je bila utješna i znala je slušati i nadati se, onoj koja te razumije, uvučena u svoju malu bezglasnu kapsulu koja utišava stvarnost i upija sve zvukove, pa ni jedan k tebi ne dolazi; prala si te ruke kad je već mama tako rekla, možda to ima nekog smisla, mama valjda bolje zna i možda zbilja voda ispire sve, i opet ti se vraćaju bljeskovi koje tjeraš od sebe, ali zaplićeš se u njih kao u paučinu, što ti je radio ne znaš, ali znaš da je radio, mama ne vjeruje i misli da će pranjem ruku natjerati planetu da se vrati koji krug, da sve pomete pod tepih, kao što već ljudi vole, pomesti pod tepih; pometi, zaboravi, pravi se kao da nije ni bilo; koliko si mogla imati, možda devet, možda deset, sve je tako zatrpano iza devet, iza deset; jedna velika crna koprena na sjećanju leži, nisi sigurna treba li po tome kopati, nije sigurna ni terapeutkinja, čini se da Vi sami sami sebe terapirate dosta dobro, dosta dobro veli ona, meni je valjda dosta dobro - čuješ se kako ponavljaš u sebi, možda je ipak sve u redu, dobro ti je, i bit ćeš dobro, a što bi ti s tim, kad bi zbilja digla tu gustu koprenu, kad bi se vratila u onaj trenutak iza kojeg je potmuli, zgusnuti mrak, tmasto i tromo nešto, zaposjelo tvoja sjećanja na sve ispod devet, što bi ti kad bi se vratila pod plahte i poplune tog velikog zlokreveta koji je cijelu sobu zauzimao, ogroman bio kao balon i ljuljao se na nebu opasno, pa se iz njega iskočiti ne može, što bi bilo kad bi se vratila u taj nesigurni drveni kostur koji te ljulja u bunilu, u kojem ti nešto rade, znaš da se ne smije, tko ti to radi, puno vas je u tom krevetu, a zapravo i nije, ne vidiš ih jasno, ali znaš da je tu tvoja baka, i znaš da si ti, i znaš da je sestra, od tebe godinu mlađa, i znaš da je drugi muž tvoje bake, kojeg si Didom zvala, znaš da ste svi tamo i da ti se nešto dešava a ne znaš jasno što i znaš da ne valja i znaš da se ne smije, ali samo te ljuljaju u svemiru, samo ti čine nešto, a tebe nitko ništa ne pita, tebe se ne pita, ti nisi važna; čime li su postigli toliku nemoć; danas je drukčije, moćna si i velika i hrabra, danas utičeš na stvarnost, tamo nisi, tamo te samo ponio val sa sobom, tamo si bila igračka na vjetru i u omaglici, u omrlini sve je; da li je ona znala, da li je znala, pitaš se odnedavna, da li je znala jer morala je znati, bila je tu i bila je blizu, majke uvijek znaju, ova tvoja majka je bila baka ali na isto ti dođe, da li je znala što se zbiva na rukohvat do nje, s ta dva mala tijela, odrvenjela od straha, i da (sad ti to iznova dolazi opet kao slutnja, ne kao jasna slika), dugo si po tome katran bacala, i teško ulje, i pepeo, duboko to zakapala, ali tamo je bila i tvoja sestra, za koju si se brinula, osjećala se odgovornom; ako se tebi i desiti mora, zašto njoj, zašto baš njoj, ona je pod tvojom zaštitom, njoj se ništa desiti ne smije, i gledaš baku sa svoje lijeve strane, do nje sestru, gledaš sebe, gledaš Dida, njih dvoje obrubljuju krevet, vas dvije ste stiješnjene u sredini, i tijesno je i znojite se, i topla vam para iz usta izlazi, to su vaši dragi i bliski, to je vaša obitelj, sigurnost, toplo gnijezdo, utočište, bijeg od utvara, sigurna luka, tako bi trebalo biti, ali na tom ste velikom zlokrevetu na vjetrometini vas dvije, dva anđela otrgnuta iz svetinje, i mrzlo vam je u duši, a okolo vas vrućina, nešto se tmasto pomalja iz dubina i k vama dolazi, plazi po vama, nešto izdvojeno od vas a slijepljeno za vas kao pipcima, nešto od čega se blokirate jer tako je strašno da ni u riječ ne stane i nema ime, i noć je preduga i klizi u nedogled, i pada neumoljivo i traje, ne želi prestati, što je to k tebi došlo i što ćeš ti s tim, otkud ti ime, otkud ti riječ, otkud glas, otkud izlaz na zrak, hoće li proći brzo, možda, ako zažmuriš; tko ti je prijatelj u mrkloj noći na zlokrevetu obješenom o luster svemira koji se opasno ljulja i prijeti da će te progutati dubina, tko ti je prijatelj i tko bi mogao čuti jeku tvojih misli, tko ima uho, tko čuje, tko sluša uopće, tamo iznad tebe je gluha tišina, i uši koje ne čuju, i oči koje ne vide, tamo je zgaslo sunce na mjestu gdje je najžarkiji trebao stajati plamen; kome se okrenuti, gdje god da zahvatiš neprijateljsko je nešto i strano i ne tebi posvećeno, kome uputiti pogled, iz pogleda bi sve trebalo biti iščitano, s lica koje odlazi, s lica koje je otišlo u drugo Ja, tamo gdje te odrasli više ne znaju pratiti ni ne mogu, bojiš se gubitka kontrole nad stvarima, bojiš se kad tebe nitko ništa ne pita, i dan danas, zato prečvrsto držiš te uzde u svojim rukama, ne daš da te zaljuljaju i da riskiraš pad, kome bi ti to mogla uteći, kome se obratiti, samo sebe imaš, sama si u krevetu za četvoro, u tom zlokrevetu, sama među trima tijelima, sama sa sestrom i s dva velika, tmasta tijela nasukana na taj krevet kao degenerirani kitovi, koji zakriljuju stvarnost svojim velikim brdima, sama si u noći i tvoj strah je pretežak da bi ga nosila, izdavajaš se iz tijela i bivaš lagana, a utješni ti se sumrak na čelo spušta, dotiče svijest blagom rukom i umiruje, ljuljuška, utišava svemirski vjetar koji bi da huči oko tvoje glave, sve ima svoj kraj, tješiš se, brzo će i to, sve prolazi, sve što se mora ipak prolazi, neka prođe, neka što brže prođe, ali ne prolazi, barem ne onako brzo kako to bubnjajući traži tvoje uznemireno srce, ne prolazi i znaš da hoće, ali ne prolazi sad kad ti treba; sve je u beskraju, htjela bi plave, bestežinske leptire sanjati i maestral svrh livada na kojem plove vilini konjici, odjeveni u bijelo, i njihove male sestrice, pčele zujalice, htjela bi zmajeve u nebu vidjeti, što ih puštaju bezbrižna djeca kakva ti nikada više nećeš biti, htjela bi utihu u sjeni vrbe, dan koji ne jenjava u svjetlosti, miris visibaba, skrivenih ljubica, mahovine, potok bi htjela da te ponese, u vedar dan bez slutnji u daljini, u kućicu u cvijeću s bijelom ogradom čvrsto zatvorenom za koju smiješ kod sebe na sigurnom držati ključ, htjela bi biti šumska vila i ptica, kakva si bila, ptica u nebu i kliktaj koji rastvara svijet, orao u visini snažno raširenih krila, u letu iznad svega, to bi htjela biti i vilenjak i obzor i srna na ispaši, da te svi puste na miru, da se dan utače na obronke šume kao na istočnu zvijezdu koja jedri sama, htjela bi roniti do Nebojsije i izranjati lošćure2, diviti se morskim konjicima što plove samo uspravno, a stidljivi su, htjela bi dotaknuti šilobadalo kad pored njega izroniš, zvijezdu bi morsku dotaknuti htjela i vinovu lozu izdžikljalu iz narušenih fuga, kako utješno, možda i tebi tako bude, jednom, možda iz narušenih fuga nikneš nova, utješena, pokrpana, možda pronađeš utjehu u divljem životu koji se bori za se pa se i za te izbori jer ti se sigurno boriti nećeš, htjela bi u dugu gledati toliko dugo dok se ne izvrne dan naopako i zbilja za tren povrati planetu, htjela bi reći dobrome zmaju da te ponese i da vatricom svojom sprži ulaz u grotlo sjećanja koje bi te ubilo, htjela bi uhvatiti sebe za ruku i odvesti te na plažu koja pod stopalima nudi vruć pijesak i slutnju modre dubine pijesku nadomak, htjela bi uteći za ugao kad se igrate na kukala i htjela bi umaći progoniteljima, a samo si mala lisica koju sustižu visoki hrtovi; kako su otmjeni i kako su lijepi, ti hrtovi, i kako izgled često vara, odmah si shvatila, zarana, htjela si biti više svoja, žarko si to htjela, no najprije si morala čekati dok ne urade s tobom što god su htjeli: dodirivanjem, prešućivanjem, prisilnim pranjem ruku, obnevidjelim očima, ušima zauvijek zatvorenima za tvoje riječi; gurni pod tepih, gurni pod tepih, ne vadi van, ne čeprkaj, ne talasaj, mirna budi, još samo malo, još samo malo, malo im svima treba, pa će te pustiti na miru, pa će naići utiha, nužan predah u kojem se možeš vratiti sebi, pa ćeš ti reći svojoj mami jasno i glasno, reći ćeš što su ti radili, jer kad te puste iz tog grotla, ti se u sebe vraćaš, ti znaš što je dobro i zlo, ti znaš izreći sud glasnije no što im je milo, svima njima: svi ti na isto dođu, i koji su radili, i koji su gledali, i koji su se pravili da ne vide, i koji i danas prešućuju, jer bi mrtvi pali da sebi to priznaju; rekla si, dakle, sve svojoj mami, našla si izgleda prave riječi, jer joj je umah potamnjelo lice, jer joj je zadrhtala usna, jer se bijes pojavio iza grudobrana i operi ruke!, palo je kao presuda, i jer te zagrlila nije, ni utješila, i nije bilo nikoga da vida rane, da pokrpa, pokrije, utaži, nije bilo ramena da na njega nasloniš glavu; zarana ti bude jasno da se rađaš sam(a) i umireš sam(a), da paziti moraš da ne poklekneš, jer nosom ćeš ravno u blato, nitko te pridržati neće, jer oprala si na kraju i te ruke i uradila sve što je tražila i čekala si dugo riječ utjehe, koja nije dolazila i nikad doći neće, jer metemo, metemo opet pod tepih tu temu, i onda je otišla lijepo tamo u tu svoju Nedođiju, otišla od tebe, od vas je otišla, ostavila vas u istoj toj omrlini, u istom tmastom olovnom nebu spuštenom na zemlju, koje se vuče i krza vas po rubovima, koje vas pokapa kao mlade u sarkofagu, koje se odvaja, bježi i mijenja, koje vas vuče za sobom kao poplava, samo je tek tako otišla, kao da se mora, i sve se nastavilo, dokle je htjelo, dokle je moralo, i zašto se ti čudiš, pa svima se tako, baš tako u dlaku isto dešava: u jednom trenu se ohrabre, izgovore, kažu, i što je korist da kažu, ode to u gluha uha, sama si sebi najviše kriva, natjeraju te da povjeruješ, kriva si i kad nisi, jer drugima se onda ništa ne desi, predatori dišu iza grma samo se na tren primirivši, svijaju se jele od sumanutog vjetra u sivim podivljalim vrletima, oluja silazi k tebi, podiže te i spušta uz tresak kad god stigne, i ponavlja proces kao u pokvarenom filmu, munje sijevaju kroz zrak, mokra si do gole kože i drhtiš, sve ti je jasno, rađaš se sama i umireš sama, nitko ti ne vidi taj pečat na čelu i ne razumije, jer ti više razumijevanje ni ne tražiš, ni sućut ne tražiš, sve je to premalo jer tebi to više ne pomaže, tražiš samo da drugi stanu, da oslušnu, nauče, prepoznaju, a onda i spriječe ta navijek-ponavljanja, jer u svakoj toj maloj si mala ti, jer u svakom tom zlokrevetu si opet i iznova ti, u svakom tom novom poharanom biću je ona duša tvoja davno ugasla i ljuštura koja je preostala, koja hoda, obavlja potrebne radnje i živi, a živa nije, ali ti si štitila svoje srce da zadrži, što je moguće dulje zadrži taj dječji gard, tu svjetlost koja te drži, jer ti svijetliš, svemu uprkos; sve znaš, sve je još u tebi, ali ne zatvaraš oči, ne pokapaš živi leš, želiš biti snažnija, ne daš da te poklopi, da tobom vlada to sjećanje, a ni potiranje sjećanja, ne daš da te povuče u vrtlog bez dna, dug je još tvoj put i možda ka svjetlu vodi, posut gustim nanosima cvjetova, japanske trešnje možda, kao na kič-razglednici, što ravno je u tvoju ulicu  s neba valjda spustila se, ne vidiš je uvijek jer radiš puno i ne znaš kad to ona odbaci svoj raskošni cvat u ulici tvojoj, ali barem noću, kad se s posla vraćaš, ćutiš joj mirise i gustinu kroz koju ti promiču stope, tako začudno nešto da postoji u ulici tvojoj na rubu grada čudno je već samo po sebi, ima tu nečeg, ima tu nečeg što otvara mogućnosti; ali to što je mama sve čula i sutradan se ipak vratila tamo, odakle je samo nakratko došla, i ostavila tebe, ostavila vas dvije u tom paklu, to se ne vari lako, i ne želiš da te potopi, da ti u nježnu ljušturu na lijevoj strani usadi bilo što gorčini nalik, bilo što kud ne bi kročiti moglo nježno neko i usrdno biće, neka nova, čista duša, neki tihi meki šapat, poseban netko tko bi znao pružiti pravu ruku, koji bi razumio – za taj tihi plamičak prostor svoj čuvaš neomeđen i svijetliš u tišini, strpljiva čekalica, i ne treba tebe spašavati, spasila se već jesi sama, ne treba te podići na bijelog konja i odjezditi s tobom u bolje sutra, jer na konju si već dugo i živiš taj svoj jedan jedini dan Vilinog Konjica svom snagom; ne želiš sjediti u žrtvi i tražiti opravdanja za umicanje sretnom trenutku, želiš biti izvor koji se obnavlja, jer hrabra si i luda, daleko tamo iznad svega, umivena i lijepa, sebi okrenuta na najdivniji mogući način, pod uglom koji dovoljno i druge vidi, izašla iz pjene obnovljena, ispod slapa, vedra i svježa, i čekaš jutro, jutro je puno obećanja, tebi se ne žuri, nisu ti drugi okosnica, sebe već imaš i to je dosta, jer mogla si proći puno gore, mogla si nestati, izgubiti se; mogla si izgubiti ovu divnu jedinstvenu u najtamniju zvijezdu upisanu jedinu gorljivu sebe kakva danas jesi.
kolibra @ 00:20 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare