vijesti iz nutrine
kolibra
Blog - prosinac 2009
utorak, prosinac 29, 2009


Nešto je moje / još uvijek ondje / i ti ga čuvaš

(Vera Vujović, U rasplinutom, čekaš me)

 
nešto je moje još uvijek ondje
i ti ga čuvaš
ne daš mu da zaspe
da utone
 
šapućeš mu redovito i obrezuješ
viškove, hraniš 2 x tjedno tekućom
dohranom
kao amater orhideje po naputku
 
kao damir moj fikus benjamin
ostavljen u beogradu ’91.
kad sam se na vrat-nanos
spremala za bavariju
 
ne možeš biljku živog stvora
ostaviti tek tako ili
baciti u kantu
 
nešto je moje još uvijek ondje
i ti ga čuvaš, žuriš
k njemu s večeri
kao žuđenome domu što svijetli
u nevjerojatnoj daljini
 
pitaš se o nemogućem i
promatraš svaki dan kao
rubikovu kocku bez boja
kojoj bi rado utisnuo pečat
ili oznaku u rubinskocrvenom
i kobaltnom
 
riječ crno-bijelo pišeš
plavom i sivom i svi ti se
čude
 
chiaro-scuro isto rišeš
crvenom i lila
kao da ti se sve
pobrkalo
ili kao da bi trebalo
postaviti neku dijagnozu
 
nešto je moje još uvijek ondje
i ti ga ljubomorno čuvaš
od patine
od pogleda
 
u tom je mojem
i tvoje
zapretano
 
možda će van
ako se vratim
 
 
 
 
 
kolibra @ 12:26 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, prosinac 18, 2009
 

budi hrabar
daj sebi dozvole
 
on je taj
 
i ma što rekli ljudi
i strogi otac s dva
lovačka psa što
lapću
 
zaogrni se plaštom
nestani
 
još će voditi s tobom
neobavezne razgovore
a tebe u košuljici
neće biti
 
na plaži daleko od svih
držat ćeš ga za ruke
 
i doticati
 
nasukane i osoljene
kosture kitova
kolibra @ 04:48 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare

ako se dva elementa
privlače
trebalo bi ih pustiti
i da se spoje.

čista kemija.
kolibra @ 04:38 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

ono kad se ruka dulje
zadrži u tvojoj
samo za sekundu
i kad riječi putuju
sporo iznad buke
grada

pa se spoje

kad bi da si tamo
a zakopana ovdje

zapravo ne znaš

samo bi da probaš
kolibra @ 04:35 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 9, 2009

odoli me orahovo stablo odoli me. kad siđem dolje s lepuricama lupnut ću te po tankoj kori, naciknut ćeš. naciljat ću te dobro, znaš. plamen ću ti znamen na čelu ostaviti. okruglo srednje oko koje ne zna da je živo. žito bi da planeš i da u tamnom bunaru čekaš novopridošlu zvijezdu. ona pada pada ali sve je kratkih rukava, kratkoruko, ogrezlo u mast. topot svakodnevlja nahrupljuje na vrata, sva se zemlja trese, to nisi ti. nisi isti, nešto ti na ramenu leži, pomiče se. siše palac prst, uspinje se. prostori se sužavaju i šire, krugovi na vodi. plosnat kamen klizi, suzi sve u jednu točku. tamo se sve zgusne i ostari. ostaneš sama i umnožiš se. razmaženi jedinci ostaju na pragovima kuća i sjede četveronoške. ne znaju kuda bi se denuli, svijet se provlači kroz iglene uši, stogove sijena, a oni i dalje tako. od toga boli glava i završi u sitan bijeli cvijet. plovi pored. na livadi cvatu plavi konji i pjevaju kako se ljuljala barca na franza marca, ljuljala se. naslonjena stojim na skulpturu maxa ernsta pred muzejem lenbachshaus, dirljivo mlada. nešto na licu me odaje. poslije se izgubi ta svježina, negdje ode. u čulnu protočnost stvari različiš sebi, prelijevaš se, svi se daju u potragu. kako te označiti? iz šarenih froncli tkaju se razlike raznih veličina, kuju se novi tonovi. to nova ti izrastaš! neke mi razlike u dlan stanu, u gujino srce, tamo se sklupčaju u jedninu, unjedre se. ne potiru se međusobno, dišu. gabriele opet škaklja kandinskog, pedesetsedme, na svoj osamdeseti, i daruje muzej obiljem sebe i njega. neka voda nosi! treba pod hitno zaboraviti ruske zime. glas govori, jezik je usnuo, pomalo otečen. sve se uokolo rastvara, nikome nije jasan raspored ni mjesto, ali sve liježe u neku ulubljenu stopu, nedostižni uzor. di zvona brenče tu na klimavim nogama počiva zvuk. svi srču na slamčicu svježi dotok oblaka, sfumato tehnike. ma srču, ma odgorčavaju koštice, ma stropoštavaju se! o, kako mokro ta memla iz tebe govori, kako te kruži! odoli me orahovo stablo, odoli! odlij mi viškove, stavi oblog od odoljena, oblij me. odlijepi sve na silu slijepljene slojeve! sliči mi malo, nalikuj mi! ulubljen u sredini, proboden kao pijetao, kao gramatička pogreška, miluj mi godove! u maslinu nahrupila stoljeća, poniru duboko. jeka opet silazi s nebesa među ljude, misli ih obradovati. nitko ne zna na koje se ime odazivlje, stanuje sama. nalikuje nam. kad se umnoži raste kristalni zvuk i sve se brzo razbije, usloži. u ravnine na kraju ode i pita jesi li pri kraju, jesi li?
ja puno nisam, ali svako toliko jesam i kažem jesam. i bude nježno, bude bijelo. bude bolno lijepo, stavite naglasak gdje hoćete. i bude nježno pahorasto usniježeno ništa, bude baš tako, kao da me nema. pahorasto sam izmislila, izmijesila od pahulja i lahora. a što ćemo s jekama, anicama što vise o koncu? što ćemo s crvenim jabukama? ti samo mir da si, samo mir, pa već je dosta. a kamoli kad rasteš.
kolibra @ 02:04 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 1, 2009

bolje je kad žena ništa ne zna

onda je prpošnija
i meso joj je
rastresito
kao u prepadnute koke

i inače koke treba
češće prepadati
ne samo zbog mesa

pokornost ih čini
privlačnima
za zaštitničku ruku

suvišni upitnici
stresaju se
sami od sebe
sa sjajnih kosa

koja puno pita

u zavežljaju drži
problemčić
koji se učas
ispili
u teret
ili toljagu

ili crno sunce

s kolobarima
ispod očiju

a kome treba
takva žena recite
kome?
kolibra @ 15:26 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare

ako se grmljavina prečuje,
onda se poredak prekobrcne,
dočeka na noge, ode na drugo mjesto,
nema
mostova za povratak
na staro. samo nova
zemlja, suha i crvena
koja započinje prašinom.

padneš na koljena i poljubiš je.

svi se plaše ali još više
pionirski
zahvalni
za novi početak, dugo
čekanu priliku. zemlja uzavri
od tolikih poljubaca i raspukne se
u krvav cvijet. svuda ponešto nikne,
zametak skore žetve. divlji se zapad
u(k)roti, ostaje crveno oko koje
opominje. vratove opržilo sunce.
zemlju ne treba spaljivati.
kolibra @ 15:21 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare