vijesti iz nutrine
kolibra
Blog - prosinac 2008
srijeda, prosinac 31, 2008



odlamam gromadu kositra u rudokopu
u mračini, zamrčena lica
podbuhlih očiju
 
o, ne brini, moj delikatni
dragi
imam ja i laganije riječi
lagodnije zvuke da te njima
uvučem
u svoju silu teže
kojoj teži
jabuka
 
a imam i obraza dva
rumena, zajapurena
ne osvrćem se preko
ramena
 
lako ćeš sa mnom
laka sam ti ja
za održavanje:
 
vedra,
izvrsno plešem valcer
i klizim po površini
jezera
 
džombasti grumen čupam iz mulja
golim prstima
poslije ću četkicom istjerati
na čistac crno
pod noktima
 
sva umivena
ću ti doći
ma ništa se ti
ne brini
 
samo me pusti da kopam još
sve su mi riječi duboko u glibu
u crnici vlažnoj, skrivene
 
podižem teško kamenje
vadim ih iz ljuštura
kao Carver lopatom
u onom lovu
na školjke
 
strpi se moj nježni
delikatni dragi
dok se sva podrapana
i sretna
ne vratim s kuburom o struku
 
i spremim ti punjenu patku
a- la- ma-raŋ-ko:
reš pečenu
da krcka pod zubima
onako kako najviše
voliš
kolibra @ 00:37 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 22, 2008


Kada te okruže minute
Kada te okruže minute vrijeme postaje utrina bez kraja, riva s rinom, gomile pijeska koji sipi po rožnici oka. Moranja usplaze do kamenih vrtača i viču u prazno, kao riječi u prazno, suprotivo govorenju u tišinu.
 
Vrijeme se umori od hodanja
Vrijeme se umori najprije od hodanja, onda od prolaženja i katkad naprosto stane, bila ga volja.
 
Oči mahnite mačke
Prolazim kao umorno vrijeme i u prolazu me ošinu oči mahnite mačke, dok cibetke na cimbalima najavljuju jutra puna utora, napuklina, popuštanja. Mre nit svjetla pod sklopljenim dlanom nad očima. Svjetlost šara po meni varljivost trenutka, upisuje simbole.
 
Sve prolazi
Ponekad tako samo sjednem i čekam da prođe. Ništa ne mogu: sve mukom sticane vještine pospremam u džepove,  gladim ih, čuvam za kasnije. 
 
Pikova dama
Ako si dama, onda najradije pikova. Sama na karti svijeta. Dama se rimuje sa sama: sama si kriva, sama se rađaš, sama provodiš svjetlo, vodu, energiju. Sama svijetliš. Sama odlaziš na počinak. Sama ispravljaš gramatičke pogreške, sama se suprotstavljaš. Sama se stavljaš na stranu, postavljaš granice, dočekuješ novu eru, sama se izmišljaš.
Ova je dama izmišljeni, vedri koncept kojim se rado zabavljaš, držiš ga pod ruku i supijano trepćeš očima od iznenađenja kada susretneš kakav izniman intelekt.
Dama je urnebesno smiješna kao gestikulacije iz predstave Zagrebačke puce u izvedbi Petre i Maje u preranim subotnjim satima.
Ova se dama sprema za uzlet bez padobrana, svašta se usuđuje i svašta joj se zbiva. Uzima zalet, zatvara oči i skače u hladnu vodu.
 
Staklom obložena krletka
Dama krije da juri tristo na sat, uplašila bi publiku. Publika voli lagani ritam i lift-glazbu u mezzaninu. Dama hvata minute i paučinasto vrijeme u letu u svoju staklom obloženu krletku i pušta je da joj se klatari obješena o ruku, pa iz krletke svjetluca nejasno nešto. Možda je zabuna, možda to dama svjetluca.
 
Ova dama palaca jezikom
Ova dama palaca jezikom, dirigira orkestrom, ne da se, divlja. Poremeti neke dane u tjednu, a neke međusobno zamijeni. Potpuno izokrene svijet. On bježi od nje kao oparen. Bori se s vremenom,. promatra bljeskove krletke, zapisuje, proučava, pokušava razumjeti fenomen zapretan u njen pritvor. Proučava kvalitetu rane kože, bljesak prvog bedra i smisao duljine ženskih kosa. Nije ni u što siguran. Sve propituje. To je dobro, to joj ga približava, zajedno se uspinju strmim putovima tražeći odgovore bačene visoko preko ramena i zavitložene u kulu na vrhu ledene, teško dostižne sante.
                 
Ova se dama igra
Ova se dama igra. Ucrtana u kartu, ona se baca na stol. Nekad bi se reklo da je živa.
Na njegovu mjestu zbog ove dame sjedaš u bijeli dvosjed i juriš na jug Francuske, brišeš prašinu sa Crvenog oceana i bacaš ga u pretinac auta zajedno s kožnim rukavicama. 
Ona svuda rasipa tragove i mamce što svijetle u mraku, a ti si Znakojedac koji još nije prošao tečaj odvikavanja. Pa ideš njenim stazama dok god ona prosipa mrvice, vadiš ogromnu srebrnu lupu iz stražnjeg džepa i iščitavaš fluorescentne črčkarije, simbole, dijakritike, interpunkcije. Žena je ušla u kukuljicu. Paun se ušunjao u jaje i izvana mu viri samo raskošni rep. Crna ptica na trnu u ruci drži grozd, a goli se čovjek sagiba unatrag i sporo postavlja usta pod ponuđenu bobu. Ptica mu veli: Osch-nesch, ne morasch! i odlazi hraniti druge.
Pod njenim se kistom rađaju divovske zebe koje motre mahnite jahače dikobraza i jelena. A ti si joj tako blizu: koliko se, zaustavljen u slici, nekome blizu može biti.
 
Ako zakorakneš van okvira
Ako zakorakneš van okvira, možda izgubiš oslonac. Zato si sav unutra. I ona katkad u sliku uđe pa te traži. Ti joj se smiješiš i ništa ne govoriš kako bi pustio nju da ti govori. Da te optoči riječima, urami, pokori.
Kad ode, skrivaš u najzabitiji kutak ormara bičeve, okove, crni lateks. Širiš nozdrve. Osjećaš je, još je tu iako je iz slike izašla, povukla se, ostavila mjesta.
 
Nepoznata domovina
Kad god odeš, ona odašilje riječ: nađe te golubijim pismom, glasnikom, ćitabom, porukom u boci, telegramom, letećim proglasom u najskrivenije kutke nepoznate domovine koju želiš upoznati da bi je više volio. Stalno ti nešto poručuje. Ostaje s tobom u vezi.
 
Ukradeno vrijeme
Njena je staklena krletka s ukradenim vremenom pandan kristalnoj kugli, a manikirani joj prsti loša mimikrija vračarinih. Ipak, krletku okreće kao kuglu, izvrće je naopako, i gle, u njoj sad jako sniježi i jedan se bijeli medvjed uspinje do polarne trešnje, nastoji dosegnuti plodove. Kad uspije, niz usnu mu procuri tanak crveni trag.
Jednu trešnju donosi u paru, neoštećenu, i nudi joj je kroz staklo, da je za uho zatakne. Ona bi rado, ali ako otvori krletku vrijeme će je (s)naći i izgubit će trešnje, njega, snijeg.
Zato ga radije kroz prozirno gleda, prislanja vrelu ruku koja na staklu ostavlja maglen trag. Možda će jednom razbiti prepreku, ali za sad se samo gledaju, u nijemom razumijevanju.
kolibra @ 14:11 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 21, 2008


 
Perzeidski potok
Gle, vrijeme je prastaro i teče iz nepoznatog vira. Okružuje te blagom rukom i pušta da plutaš, bezglasna. Optočena sporim proticanjem vremena silaziš na perzeidski potok da se umiješ i vidi sad kako sjajiš. Kako ti lice isijava svjetlost koju je dala kiša meteora. Zaustavilo te u hodu, samo lebdiš, plutaš, tek neznatno pomičeš ruke. Ništa ne očekuješ i nikoga ne čekaš, ovako kako jest je u redu. Samo jesi. Pustila si se, i otad tečeš brže.
 
Kad si gib
Najbolje protičeš kad ne plivaš, kad ne daješ otpor vodi, a voda vodi sama, to si već znala. Premošćuješ razdaljine bez prave svijesti o tome. Kad si gib, prostori su mijena. Puštaš misli da budu, još nisu riječi, još su kukuljice. Zriju u tami tvoje svijesti koja se razlijeva, ulančava s drugim vodama. Prija ti ta utišana tama, taj naizust izostanak riječi u začetku, to rađanje mogućnosti. Dok su neizgovorene, još su nešto drugo. I stoto. Sve može van kad bude htjelo, sve još na te čeka. Povremeno šapćeš nemuštim fonemima, oni najbolje odražavaju smisao.
 
Sve živi od pogleda
Jabuke su dozrele, samo treba dotaći peteljku, ali tebi se ne žuri. Same će u ruku. Čak ni trzaj neće biti potreban, sve je već spremno. Lopoči klize i kao da odlaze. Ti plutaš pored njih i tebi koja se gibaš oni putuju, a zapravo stoje u mjestu i pozdavljaju te nijemim kimanjem. Pokoji čun prođe uz šljapkanje vesala koja sporo zasijecaju zrcalo vode. Bijeli se cvjetovi otvaraju pogledima: sve živi od pogleda, pa i ti. I kad se zakloniš u sjenu, On te sa zanimanjem gleda. Podržava tvoje plutanje. Pušta te od sebe. Plima nadolazi. Ovo je jezero puno plime, kao more. Isplavljena na obali još si u polusnu, um još putuje. Šum krošnje je zvučna kulisa koja umiruje. Vrijeme te optočilo zlatom, lijeskaš sva na suncu čiji iskrzani rubovi stižu kroz grane, dotiču te.
 
Iznutra govoriš maorski
Giblješ se elementima: vatra, voda, zrak. Grabiš vihore osušenom tikvicom i školjkom, augmentativom volka. Poslije je prislanjaš uz uho i slušaš svoj privatni radio bez spikera, sklapaš oči. Tebe su odabrali da daš sebi maha. Uzlijećeš. Poprimaš oblik mandragore, polarne lisice, kristalića leda na siječanjskom prozoru. Iznutra govoriš maorski, izvana se ništa ne čuje. Ispituješ finu pokoženost krilatih bića. Stvaraš enklave, pribježišta. Printaš se u tri primjerka, ali svaki ispada drukčiji. Upućuju na tebe srebrnim pečatom. Kažu: Ovo bi mogla biti ona. Zapravo su ti stalno tu negdje, ali im umičeš za presudni korak.
Kad te pitaju ima li te, odgovaraš protupitanjem.
 
  
____________
* Prva je rečenica uzeta iz pjesme u prozi Dore Pfanove „Držiš u ruci ljubav...“
kolibra @ 05:25 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 18, 2008


K meni se penje prsten svjetla
K meni se penje prsten svjetla, gusto ga granje omata paučinastim pokrovom. Ogledam se u njemu a onda prstom povlačim rubove koji se okreću oko svoje osi. Svaka je šuma lunapark pun kaleidoskopa.
Prelamaju se stakalca stvarnosti u uklopive mogućnosti koje se rastaču i vežu komplementarnošću boja. Porubi lišća, podloga mahovine i uspon paprati grle šumu visoko i spuštaju se uz naklon.
 
Moja mi je šuma misli pospremila
Moja mi je šuma misli pospremila, ušuškala me pod hrast, pokrila suhim lišćem i šapnula da mirim tu, da sad će oluja za sivim obzorom što se valja. Volja mi za bobicama, ruku pružam pod plaštem sumornim, ali ona meni gle kako lupa ti srce, kako te treba blagom rukom, kako ti srce bije bijelu zimu, paperjem snijega u nanosima. Oluje su huuu, hu/su/oluje, umorne su i sniježe i vrte bijelo kolo vira, urušavaju se .
 
Vidiš li kako mi dolazi
Uroni još dublje pod lišće, vidiš li kako mi mračno mi dolazi, kako se smrkava uzduh pod deblima. Umiri se u svekoliko ti. Budi tiho, takva budi kakvom su te zamišljali. O, vratilo se to iz prikrajka, i čeka da pijavica zgotovi taj nered, pročisti, pa o tle s njim, da skupljamo šišarke poslije hirovitog ispada.
 
Okorilo mi se popodne
Okorilo mi se popodne, detalje u boji pikam sa zamrznute slike, zveckavo mi ispadaju, klize niz skute i razbijaju se, u param-pam!-parčad odlaze. U tlo se tad zabijaju svi oštri rezervni dijelovi dana i sav dekor. On je višak koji se tali u limenoj šalici i ključav proliva u jamice na vlažnoj zemlji. Poslije ih prodaju djeca po zlatnik i pol. I ljudi, začudo, kupuju. Ne znaju odakle to dolazi.
U jamicama možeš čučati, možeš čuvati pikule, možeš se izokrenuti naopako a da nitko ne vidi. Možeš lupkati po njima srebrnom žličicom i kad naprsne kora, možda se iz jajeta izleže šuma. Možda zmijica vedrine usplazi do vrata i prevari te pa skoro umreš od golicanja. Možda se stvari dese a da im ne moraš utirati put. Možda je dovoljno skočiti - rijeka zna što dalje.
 
Rijeka se rado preoblači
U šumi se rijeka sužava, postaje potok: rijeka se rado preoblači. Njen duh odlazi na kostimiranu zabavu i traži teške krinoline koje usporavaju kretanje. Ona je zakleta štovateljica sporosti (dok ne naleti na brzace). Zbunjuju je gradski ljudi, a još više njihova djeca. Dođe joj da ih pomiluje po glavi i kaže: moranje je nametnuta norma.
 
Dođe joj da dariva slobodu
Dođe joj da dariva slobodu, huknuvši bistrinu izvorā u zamućenu svijest. Dođe joj da pokrene lavine u umu, jer rijeka je - njeno je da teče. Njeno je da u kamen u korito u mahovinasto upisuje pohvalu sporosti.
Slušajući kako srce bije bijelu zimu rijeka se povlači iz uma, vraća se u korito. Poplava miruje, čeka u začetku. Kao ultimativni čin ljubavi.
kolibra @ 09:52 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 17, 2008
 

Kad god se okreneš
Kad god se okreneš, kao da stvari nestaju, pa se opet vrate. Anđeli gore u pepelu, palidrvca pucketaju i vrckavo se okreću u plamenu. Plane šušanj i dogorivo stanje traje dok ne završi u šutnji. Mala maglena jutra dogorijevaju vrškom jezika a palatali stali na prvi splav za palucavi početak dana. Meškolje se i namještaju u košuljici koju se tek sprema pokloniti im netko.
 
Modrovoljkini zazivi
Modrovoljkini zazivi otvaraju mnoga neizgovorena pitanja koja ostaju zaglavljena među prpošnim letećim sjemenkama maslačka. Tko to opetovano skače uvis i hvata se za smisao?
 
Među stablima umornih kora
Magle su obujmile veliku većinu dana. Krećem se među tim isparama, zemlja diše ispuštajući koprene pare i krijući me unutar svog tamnog grotla.
Iz topline u mrzlo ulazim pa se brzo vraćam: ova je jesen puno uzela od zime. Korak požurujem, malo blata na mekoj obući podsjeća na memlu ranog jutra među stablima umornih kora.
 
Čim uđem u duplju
Čim uđem u duplju ispustim slabašan uzdah: opet sam doma i umakla dugim jezičcima svijeta. Moj drveni zasun jači je od čelika.
kolibra @ 15:54 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, prosinac 13, 2008


kao što drugi 
dolijaju

on je meni 
dojelenio

protiv njega 
lijeka nema

osim možda 
obloga
od odoljena


kolibra @ 12:51 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 7, 2008

 
Kad mi je Yelen došao prvi put bio je malo izmješten, na distanci, a ono što sam smatrala plahošću zapravo je bio nobl-odgoj plemenite zvijeri.
On je stalno ostavljao mjesta drugima, zato me je promatrao iz izvjesne udaljenosti čak i kad mi je fizički prilazio blizu. Znakovite su mu šutnje bile vrsta telepatskog razgovora s mojim bjelinama u neizrečenom. Jer i unutra postoje bjeline, to je jasno.
On ih je hvatao vrlo rafiniranim radarima na vršcima rogova i premetao kopitima u baršunastim rukavicama, koje je poslije odbacivao u moj kompost pred brvnarom.
U dane kad su pounutrene bjeline pričale i međusobno se podržavale, on kao da se smiješio u mom pravcu. Blistao je s proplanka, a rano jutarnje sunce mu je pomagalo odjenuti protočni veo od svjetla i još svjetla na svijetlom tlu svijeta.
Baš takav je bio i u mom snu: propinjao se na proplanku, a kad bi se umirio, sunce je prodiralo kroz rogovlje takvom silinom, da bi mu plemenito lice utonulo u bljesak i zaslijepilo me, a iz tog su se bljeska samo veličajni parošci uzdizali k nebu. Nebnice, koje mu je Pjesnikinja podastrla iznad puta, te su mu nebnice činile raskošni okvir iako su po svojoj jednostavnosti  bile upravo suprotno: redukcija ornamenta. Raskoš je proizlazila iz siline i veličine neba per se.

Kad mi je došao prvi put samo mi je jedna misao prošla kroz glavu: utekao iz sna.

Kome li će se vratiti? Možda nisam bila jedina čiju je finu koprenu sna nastanjivao svojim mirom. 

Stajao je tamo, sveobuhvatan i snohvatan. Kao pjesma koja bi sama sebi bila dostatna. 
 
Kad je odlazio, okretao se sporo i u odlasku se još jednom osvrnuo u mome pravcu. Znala sam da to nije jedini put kad će mi se ukazati i da me čeka uzbudljiv hod po stepenicama prema sve svjetlijem unutra. Što god budem dublje ulazila, to će me češće obilaziti to nepoznato biće koje je on i graditi prisnost u veoma sporom ritmu.
Postepenost kapa s nebesa i uvlači mi se pod dermu kao prirodno prihvaćeni ritam koji spašava.
Yelen me je spasio toga dana, i mada nisam znala od čega, nešto se novo začelo u meni, nešto se pomaklo. Kao sitni zvon, mali poklek i brzo vraćanje balansa. Vrlo kratka mala smrt i trenutno vraćanje sebi. Jedva čujni šapat pored uha i veoma čulno izvantjelesno iskustvo. Sve to. Sve te fine vibracije koje je primalo moje unutrašnje tijelo, sve je najavljivalo nove susrete. Koji su bili najviše susret sa sobom, ali možda i s Damienom, Tigrom, Guarom, Cibetkom. Složna muzika sfera koja se kroz njih javlja jekom. Neuhvatljivi hod po putanjama neprohodnim našem umu, u koji se katkad useli plemenita zvijer i miruje.
Svi osluškujemo, samo rijetki čuju.
kolibra @ 23:33 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare


kad bijelo 
nagrne
s a m o   
b i j e l o

kroz prozor ga
ugledam
kako do grla 
snijegu stoji
i ruje kopitima
pod nanosima
 
nešto mi 
govori
 
ta tko bi 
razumio
jelena pobjeglog
iz šume 
(zalutalog?)
 
tko bi mu 
razumio 
razloge
 
prevelik je

da mi u kuću 
uđe
 

prevelik

da u pjesmu 
stane
 
ne-stao je
 
kolibra @ 00:25 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, prosinac 5, 2008


takneš li jelena
prerano
 
propuštaš
pravu
priliku
kolibra @ 07:53 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 3, 2008


 
do grla
u snijegu
mi dolazi
 
dira me
to nježno
snježenje
 
to bjež
u bež,
u ježenje
 
obješen mi je
o struk
 
težak
i mnogostruk
 
čudan
neki soj
taj yelen
moy
 
vičem niz brijeg
oy, oy!
yelen je
moy!
 
od vike niz
brijeg
yelen
u bijeg
 
ni stope
za njim
 
s a m o 
b i j e l o
 
 
 
kolibra @ 08:24 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare