vijesti iz nutrine
kolibra
Blog - studeni 2009
četvrtak, studeni 26, 2009
             Posrće zelen jedrenjak iz tvoje krvi u moju krv
           (Petar Gudelj, Psi i poskoci)       

         dotakao me žuti tanatos

  gudelj je govorio o ljubavi a ja
govorim o drugome
ili o drugoj
poskočici
jer
                          posrće plavi poskok iz tvoje krvi u moju krv

 a žut je zapravo bio i nije bio poskok
  bio je žuta zmija nepoznata imena
  i četvrtaste glave u mom snu
   neposredno prije
    nego sam se
     razboljela

       žut je
         bio
           žut

           i poskok
          bio nije
        nego trag
        od zmije
         nepoznata
           imena

                    utekle
                       tko zna
                        sa čijeg
                          vimena

                                    a ni to vime
                                     nije ero(s)
                                      s ovoga
                                         svijeta

                                              ostala je
                                              bez daha
                                             navikla tako
                                            živjeti

                                          i bujâ
                                        a nije
                                      iz buja
                                       nego od
                                        čudnog
                                          soja

                                       podosoja

                       zaboravila
                     je ime

               i iako mi
            još nije
           vrime
         prešla je

 na moje
vime

mojom
  se stala
    zvati

        i nije
          stala

     sva tako
    ljuta
  sva
čudno
 žuta

   vodi me
    vodi

       sa sobom
kolibra @ 04:48 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 22, 2009


             u tirkiznim krošnjama tamarisa nestaju
             ptice za rasutim slikama
             (Gordana Benić, Igre s pijeskom)


u tirkiznim krošnjama tamarisa čekaš me
s pticama koje si uhvatio za me ali
koja korist od zapretanih ptica

pusti ih

ako ne lete za rasutim slikama
ako ne nestaju po svojoj volji
one ne žive punim životom a to me
čini tužnom

svaka briga svaka tuga koja traje
dulje od 25 minuta vodi u bolest
a ja ti trebam zdrava i sebi
trebam zdrava

i samcita

sred svijeta

u tirkiznim krošnjama tamarisa čekaš me
budan i tijela nataložena
čekanjem koje svrhu pročišćuje
do prosvjetljenja

svaki susret treba pripremiti treba
otvoriti prozore i ona
okanca na tavanima
koja primaju najviše
svježeg zraka i sunca

ako se i ne otvorim prema svijetu
otvorit ću se prema tebi ti si
naprstak svijeta u koji
kad uđem
sve se rastvara
i podastire

u tirkiznim krošnjama tamarisa vjetar
krije skore seobe šumnih ptica
i našu raspuknutu
ranjivost
kolibra @ 03:35 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
utorak, studeni 17, 2009
 

(Klik! Christina Handricks alias Joan Holloway u Momcima s Madisona)                                                                                              



kad ovo prođe počinit ću
pregršt ludosti koje
će me učiniti 
sretnom

možda prosviram klavir ili
počinim kakav sličan eksces
 
umjesto do indije
skoknut ću prvo do venecije
dok ne potone
a onda pravac new york
dok ga ne sruše
 
neću gajiti starinske ruže
u skrovitom vrtu
to će doći kasnije

prvo ću nositi haljine
kao christina handricks
u momcima s madisona
i vratiti se
u šezdesete
 
stalno ću imati škatulju
pralina od tamne
čokolade uza se
zlu ne trebalo
 
pjevat ću kao lisa gerrard
iz grupe dead can dance
i sklapati oči u ekstazi
često

pa taman dramila
i glumatala
 
neću baš polijepiti
umjetne trepke
ali ću tu i tamo
biti pomalo
drama queen
 
moji me mediteranski
korijeni puštaju
 
da to budem
 
i ne napuštaju me
ni u najvećoj
pomutnji
 
jugo kad digne visoki val uz obalu
nosi me kao paperjastu pjenu na vrhu
 
spušta me nježno
ježeći me
svu svježu
života željnu
i žovijalnu
u potkorici
 
kad sve ovo prođe
lakše ću  puštati uzde
delegirati
i krasti bogu dane
 
puno će me se lakše
moći pridobiti
za štošta
 
iako ću u svemu biti
strožija
 
žešća
ustvari

i bliža
biti
stvari
 
nekada pojačana
doza mene
bit će sad
u još
manjoj
 
rubinskocrvenoj
 
bočici
 
a svi znamo
kako s tim stvari
stoje
 
i kako
 
svršavaju
 
kolibra @ 02:54 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 12, 2009


jesen tjera miris uzbuđenih jabuka
niz
ulice

muškarcima iz džepova ispada
pečeno kestenje,
ženama iz torbica šišarke
i silno požutjelo
lišće
skupa sa crvenim
novčanicama

vjetar divlja po trgu i diže bunu učas

koščate grane pokreću zamršenu
revoluciju

popili smo vruće vino i prepustili
prijatelje gorućim potrebama
u toplim šalicama
koje se opkrile rukama

hitamo raskriljenim kućama
i prilikama
za nomadske seobe
stihova

svi patuljci iz tla kolo vode
i zameću
tragove kad obnoć padne
teška i tamna
nikom jasna

zavjesa


još nisu stigli svi praporci
iz daljina

još se prostiru bijeli stolnjaci
s kitnikezom
i slatkim od dunja

valja načeti ajvar i paziti
da što ostane za zimu

koja samo što nije

a otvoriše se svi

potiskivani
apetiti
kolibra @ 00:56 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare


smrt možeš oteti zaboravu
tako da je
stalno imaš uza se

možeš s njom igrati šah ili
čovječe ne ljuti se
u parku s penzićima

možeš je izbjegavati
dignuti joj pozdrav
prijeći na drugu stranu
ulice

ljuljati se s njom navečer
na praznim ljuljačkama
i pričati o djetinjstvu

možeš je voditi na piće
pozorno slušati i terapeutski
kimati glavom bez
donošenja vrijednosnih sudova

eventualno tu i tamo
promrljati mmda s dubokim
razumijevanjem

možeš je pogladiti po glavi:
suprotno svim očekivanjima
njena je kosica meka i plava
a pogled ranjiv
i blag

čak je pomalo zbunjena

ljudi joj nerado prilaze
a ona ipak
samo radi svoj posao

pomalo pati zbog imena:
nedostaje joj samoglasnika
i stoga teško
dolazi do daha

zvuči nekako grubo i tvrdo
i skriva njenu pravu bit

već je pokušala
s psihoterapijom

no terapeut je samo
mrmljao mmda
s dubokim razumijevanjem

i nije joj davao
nade
kolibra @ 00:22 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare


češalj od firentinskog zlata češlja meteore u kosi

erice jong, dok god u sobu ne uđe otac, a onda se
slika gasi. tama nadire sa svih strana, kroz madire
prolazi i zavija na mjesečini. mijene odlaze preko,
do susjednog otoka na kojem obitava sapfo i svira
u harfu od vlasi djevojačkih kosa, i jede svo voće i
svo povrće koje će erika kasnije napisati. kažu da
se na kraju ipak jako bojala leta, ustvari bojala se
sve vrijeme i borila se da dah u visu što dulje traje
kako bi produljila trajanje misli što pokreću svijet.
a svijet je gluho mjesto, opustjelo, no tko još za to
mari, ostaje toliko toga za reći, napisati, čak i kad
nestane svijeta.
kolibra @ 00:15 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


rasanjenu
ne drži me mjesto tu
gdje mi je
mjesto

razjapljena rupa tamo
gdje sam do sad bila

šaptom se pronosi vijest
da sam (se) (po)krenula

ali ne znaju gdje me
dočekati
s košaricama punim
svježe ubranih latica
kolibra @ 00:06 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, studeni 9, 2009


vidiš da ni doktori
nisu totalne tuke
javlja mi obradovan
malim
pomakom u oteknuću
moje lijeve ruke


i to je

više ontološki
nego onkološki točno

ali ne treba zatirati
lijepe zasade nade

ni kod sebe

a kamoli kod drugih
kolibra @ 19:45 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, studeni 7, 2009


               budi budna, dok u tebe prodire tišina
               (Aida Bagić, Ljubavna)

budi budna, budi bijela bora na bedru
na kojem nema bora

budi bokor
oskoruša

na okruglom

osoljenom

stolnjaku


budi bol
koja je nestala
dok u tebe prodire
tiho kao zvijezde
bez zvi
i zdenac bez zvije
bosonogo
ogoljeno
oguljenih nogu

jutro

budi breme preteško
za nas obje
obadvije

o, beda,
kad se samo
vije
nad nama ta dvojnost

ta opojnost


u koju

sa skliskih nam
šina

prodire

tišina

kolibra @ 15:13 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, studeni 3, 2009


        Ne želim omesti polako odvijanje sudbine u potpunosti
        (V.V.)


ne želim omesti polako odvijanje sudbine u potpunosti
neka se sve desi i neka me nosi
poduhvaća

neka se nosi!
neka samo proba


puna sam
iznenađenja
kao golema prskalica
i žabica-petarda
što se na mjestu vrti i fijukne
u zrak a da ni ne shvatiš
kad
i kako

frcaju krijesnice

stropoštavaju se neba

negdje sam između

neomeđena


ne želim ometati predestinirane
destinacije
karmu
sudbinske zahvate i prihvatilišta

prštim u zrak i vrištim sjurena
niz nepregledni iznenadni
tobo-
gan

vrpoljim se sred bine sud-
bine

neka ona samo čini svoje
ja svoje već činim:
bacila sam čini i vrago-
lije na spoj
vraga i lije

oboje mi o glavi rade
ali zar nisu slatki tako
iz bajke utekli
benigno-benigni
u pastelu
kao roberto benigni u filmu
la vita e bella

išunjali se iz crtića
zar da ih shvatim
ozbiljno

polako odvijanje sud-
bine i prijekog suda sred
bine nimalo
ne želim omesti

eno me sjedim u prvom
redu
i smijem se nizom
zdravih bijelih zuba
pucajući
po šavovima
kad već ne mogu
od zdravlja

ispod se nazire otporno
tkivo žarkih boja
i nova pokožica najblažih
dana

neko široko jutrima opasano

biće iznova rođeno
sa škatuljicom tajni

i šuškanjem


kako se nikad ne zna

kako se nikad

ne zna
kolibra @ 02:07 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 1, 2009

Klik! Poslušajte Arabeske i Zabranjeno pušenje - ah, ti glasovi, ti bubnjevi...

iz sebe prkosim u dugo i opasno ništa.

obasipam ljubavlju ličinke mahnitih
pokušaja
da se svemu dâ
jedno ozbiljno
i narativno
lice,
biljke  začete mišlju, cijelu kolonu
izbjeglica
u opasnu zemlju koja je stala
i omela
planet u redovnoj vrtnji.

zemlju koja je stala ne možeš
zaobići.

lijepi se za tebe stostrukom opojnom ovojnicom
koja ostavlja slatko-gorki, pače dolce-garbo
trag
po kojem gmižu
maleni, u sebe zagledani
mravi.

oni na leđima nose teret tla i neba, tešku
nemjerljivu
poputninu.

(nina sam ja i ja je
nina

a poput nine
je ta
poputnina! i bolje zvuči
nego
popudbina.)

gledaš te mrave s visine
kao što tebe gledaju
s visoka
kad zalutaš u negostoljubiv krajolik
bez ljudi
u kojem ti u putovnicu nevidljiv
netko
lupi zeleni pečat na kojem piše
duldung
a onda ti zalupi
vratima.

lutaš tako
po pustopoljini, pronalaziš
neke izlaze koji vode u nepoznato, prestrašena
se vraćaš jer nisi htjela taj uredno podšišani
labirint
u kojem se svejedno
(ili još više?) gubiš.

htjela si svoje
rasuto svjetlo, gomolj u kojem se
skutriš i odlučiš hoćeš li biti ptica, jaje,
perunika, lokot, vime, inercija.

hoćeš li graktati, plašiti,
šutjeti na mrtvo ime ili klepetati
pod prozorom. hoćeš li zaći u rukavac ili
ostati.

u vrtu-labirintu stalno okrećeš
leđa
svojim leđima,

loviš vlastiti riba
ribi
rep

i gaziš
u stalno istu jušnu
vedrinu
koja se ne zadrži
ni tri sekunde nego je
zamijene teške,
paučinom otežane
magle progutanih
riječi.

uplela si se u to, u taj
paučinasti lanac oko
gležnja, u gledljivu ali otrovnu
sapunicu, serviranu
na srebrnoj plitici svakoga
dana.

kad se sve to desi? gotovo ni našta
nisi pripravna a sve
moraš gutati našte srca. ili se ono
kaže
natašte?

premium probiotik, loše vijesti
iz predgrađa, omega tri
masne kiseline i tek propupale
dijagnoze.

u takvoj asimetriji s tvojim
tek propupalim
životom
kojeg si taman bila
ubacila
u centrifugu!

sklapaš i u ranac bacaš
teške uskličnike,
klinove za klin
se klinom, centripetalne
sile i nemušte kliničke
sintakse. staviš
pri vrhu malu pticu da ih sve
na okupu drži
i čujno diše uz rub
preklopa pa ćurlikne
kad treba brže, sporije
ili dublje.

dobro je katkad drugome prepustiti
kormilo,
naročito kad nemaš
nekog izbora ili kad ne znaš koja
od dva moguća zla
zaokružiti
na izbornom listiću.

ptica te tako vodi a ti
oduvijek imaš povjerenja u ptice.

one vide bolje, imaju širu
perspektivu, tvrde da uopće
nisi široka
u struku
i da imaš njihovim slična
krila,
što je uostalom točno,
jer nosiš ih
u tom ruksaku, zajedno s tricama
i krpicama koje je
iskrzalo
to stalno iznova
trajanje.

iz sebe prkosiš u dugo i opasno ništa,

mirišeš na začetke i nenadane
druge i treće prilike.

hodaš na klimavim
nogama i mada su ti iste takve
šanse,
sve još može biti jaje, kukuljica, kuća,
runolist.

sve se još može okrenuti tebi
i uznijeti te.
neka blaga ruka može
prebrisati hard disk i uvesti te
privremeno
u statično (jer zna se da tamo
ne možeš dugo, protivi se tvojoj
naravi)

al' statično je bolje
nego meta-
statično

pa sve prevodiš u meta-jezik

a perunike, prijevoji iza vrata, lokoti,
lanterne, izglobljene stvarnosti,
splavovi,
mirte, pontonski mostovi i izohipse
mogu čekati da se iz lagahnog sna
vratiš
kao u onu zemlju koju bi
da napustiš
a ona
plazi za tobom i ostavlja
ljepljiv trag puža
i slutnju
da kućicu svoju ni kad bi
htjela
ne možeš
ostaviti,

svuda je
sa sobom
kao i grumen
pod plećkom

nosiš.
kolibra @ 02:58 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare


mogla bih cijeli dan o pticama

o morfologiji ptica
o tajnovitosti

ono kad zamaknu krilom za rub
vidika
i više ih osjećaš
no što ih vidiš
ili čuješ

stalno mi umiču pogledu
a tu su

ugledane u sebe
pršte u lišću
uzbuđeno se dogovaraju

uzdižu sliku sunca i spuštaju je
za obzor
časteći oblake
ljubičastim
i narančastim

ne časeći časka
skliznu u potku

kotrljaju slova s kvačicama
po tlu
poslije ih zoblju i izbacuju
u vis

sve vrvi od njih

visoke su i lepršave
slutnje
i kratka ukazanja

taman ti istisnu zrak
iz grla

a već su utekle



kolibra @ 02:50 |Komentiraj | Komentari: 0