vijesti iz nutrine
kolibra
Blog - siječanj 2010
petak, siječanj 29, 2010


kao konj u propnju pred nepogodu
poškropljen konopljom
i prolaznošću

odapeta u luku još stojim i sve
je pred rasprsnućem sve
će se obrnuti
u predznaku
kad krene

mori me
ta riječ
mori me

i ne pušta me
blizu
kolibra @ 01:33 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
petak, siječanj 15, 2010

                     


                      Ne bih željela umrijeti u snu. San bi ostao
                      nedovršen, a smrt ne bi imala za to mašte.

                      (Vesna Parun, Listopad)



Ako umrem u snu, nešto će se iz mene izdići
dvostruko: moje danje, oblo tijelo i moj noćni
oblik. Lebdjet ćemo zajedno, u gustoj šumi
zalepršanih ptica. One će krilima, a mi čak
ni rukama, nego tek onako, držeći se
za ruke.

Ispod nas će ostati obrisi nečega što je nekad
bio naš život, mnogostruk, neproziran. Gusta
melasa zbivanja. Bića koja će i bez nas znati
nastaviti živjeti, tako se nadam, nada čini
moju glavu lakšom.

                      Moja glava pluta, plutaju mi
misli
            i mozak
oplahnut čudnim

kemijskim spojevima
koje mi štrcaju u vene.
Tijelo se ne buni puno,
vodi svoj život i ne da
da ga slome

venama koje propuštaju i ostalim
nus-pojavama koje pametno tijelo

ne želi poznavati.

Bolest ne čita medicinske knjige,
tijelo još manje, pa se ponaša po svojoj volji.
Načini kožu sjajnijom nego prije. Sad znam
što je to beauty sleep. Stvari koje nekad
nisam stizala sad me sustižu i dobrohotno
me drže u horizontali. Stani, mala, šapuću mi
i miluju po bijelom prhutastom tjemenu. Kosa
je krenula rasti, a rano je još, no što to nju briga,
što uopće znači rano, njeno je da raste. Tijekom
terapije ona se ne ponaša listopadno,
nego šizofreno:

ne padne jednom skroz, pa čeka prvo proljeće
da se obnovi.
Nego iznova raste, iznova opada, a sve u istoj
jeseni.

      U bolesti imam darovita krila, od crnoga
sjajnog perja, bljesnem kad sunem niz litice
u ponoć. Stalno su poda mnom oceani, a ja
stalno visoko. Visoka u nebo izrastam, visoko
ulazim u sliku, sva se visoka vraćam i oko lica

mi izrasta krošnja
puna hlada i ptica.

I sve su ptice slobodne
i sve uz mene ostaju. A
što bismo mi tamo, ispod
neba, kažu, kad je tu sve
što nama treba, a i ti
trebaš nas.

                              Mi to znamo,
te stvari su
                 savršeno
                               jednostavne.

                                              Lijepe kao jutro
koje ima najčišći oblik na zemlji.

Bjelina
iz koje raste dan i sve izrasta u svoju nijemu
suprotnost. U svoje postojanje. U ključ svih
jednostavnih stvari oko kojih se vrti svijet
i mi skupa s njim.

       Ako umrem u snu nešto će iz mene prhnuti
sred sve te bjeline, zabljesnut će me prvi odsjaj
jutra, umit ću se u svjetlosti. Pustit ću ukućane
da još spavaju, a ja ću im na obraz utisnut poljubac
tako lak, da neće ni znati da sam bila. Držat ću ih
za ruku toliko dugo dok ne uzmognem bez njih
kročiti stazom koja se usukava u daljini, koja
ka užem klizi.

                    Prostor koji zauzimam odavna je
postao klizište, ali ja se
                                        držim za samu sebe
i to je
                        najviše što imam.

Netko će me možda dozivati tamo, kuda mi
pogled seže. Netko će me čekati. A ja ću

san svoj skinuti kao koprenu, ispilit ću se
drukčija. Jednom ću mladom biću biti
vodilja i mala luč u tami. A bit će takvih
dana, bit će smrkavanja.

                                        Ja ću već znati
više, imat ću bolji uvid. Glas će poprimiti
blagu nijansu i ton će mi biti tiši. Sve će se
složiti na pravu mjeru.

I kad umrem, bit će me.

Koji me budu trebali
imat će u meni
blisko utočište. Govorit ću
malo, a točit ću svjetlinu.
Toplina moje ruke
spuštat će se

na čežnjivo rame i potrebito
čelo. Moj dah će jednom otpuhnuti
umakao čuperak, jednom preći preko
kratko ošišane
čekinje prelijepe mladićke glave.
Koja će znati razgovarati sa mnom. Koja će
ljubav točiti u malim dozama i piti je za me,
darovat je kroz misli.

 
Ja ću sve razumjeti
i svi će razumjeti mene.

                                               Odjednom, ne više
tako sama, vodit ću se pod ruku s mladošću
koja traži svoj put.
Sklanjat ću nježno
kamenčiće s puta, sadit ću breze. Spavat ću
im pod korom, kapati s krošnji zarana. Probudit ću se
čitava i neću umrijeti uopće, a pogotovu ne bez svijesti

o tome, pogotovu ne u snu.

kolibra @ 15:42 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 12, 2010



opokori se o taj bokorni zid oziri se


obznani sve pokorne obzirne tlapnje

što lapću za još
a lipšu na kraju
jer poduzeše
dug put

a dug je put

moguće kobaltno koban
i očešan
o bok

oprezno opkoli taj oporučni stup
i vrtove uredno oplijevljene kad
krov od korova krene u vis a ti bi
da letiš s njim

negdje pas na lancu cvili
do dugo u noć svaku
božju
noć a ti kao

da si jedini
koji čuješ

i jedini
koji govoriš

kreni

vrijeme je
za čupanje korijenja
i korjenite
promjene na dnu

krivi put je također izbor
i tko je taj

koji određuje

oduzmi barem pola
i odriješito

i odriješi nama duge naše
oduzeti smo
od straha

zar ne vidiš?


kriza je umjetna
ali da li svijest o tome
ikada pomaže?

otperjaj po svom

prpošno ako treba
da zavaraš trag

a kad plavom perajom
lupneš po površini
zagrebi
malo dublje

tamo

se igre
začinju


u nečujnom


koga briga hoćeš li se
nadaleko čuti bitno je
dosegnuti pokoje

pravo uho

oziri se koliko hoćeš ozirise

ali obris nećeš

zadržati na vodi

kolibra @ 09:15 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 6, 2010



najednom sam se našla
sred nevremena

oko mene padale su
terakotne tegle
pune otegotnih
okolnosti
i crvenoga cvijeća

a i bijelog

koje se ranije
raspadalo u latice

pijavice vjetra
dizale su
crjepove u vis

dimnjaci su plesali
i nisu više
puhali na hladno

svuda su se slamali
kišobrani
a žene se
prelamale u struku

neke je vjetar žustro
nosio niz ulicu
na polomljenim petama

u panici su bježali
leptiri im s ramena

kiša je udarala
u bubnjeve
a grom u poljane
koje su se raspukle

ispod se vidjelo krvavo srce
kako pulsira usplahireno
i na preskok

prošlo je vrijeme straha

držala sam se za sve
što je preostalo

preko mene je prošao vihor
kao kulturni rat
preko ženskog tijela

otkako otvorih
ponor pod plećkom
nadrla je bujica
i huk je nadjačao
moj nezaustavljiv pjev

ptice su se borile
pokušavajući let
pretpostaviti poletu

klepet je nanio nemir

kloparale su škure
na prozorima ljudi
povučenih u sebe

more se uzdiglo
iznad svoga ja
i preplavilo
pola obale

progutalo brodice

samo sam ja stajala
nasred svijeta

i odolijevala
kolibra @ 09:27 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 3, 2010


       u torbi nosi perje, tako se skriva od ljudi
      (Rudolf Lokas, Ptica)


u torbi nosi perje
tako se
skriva od ljudi
i žuri
da u najvećoj
dubini
ubere runolist

hoda uokolo umotana
u lisičice
i ladolež

laže o svemu
a najviše o sebi

škilji na jedno oko
i to je odaje

zavihori svojim rukama
oluje snijega i paperja
pa ih sve ispreda
u bajke

vrtloži i kad se sama
ne vrti
kad utihne
(onda vrtloži u drugima)

tako poskoči
nemir iz njene krvi

u tuđu krv


i nataloži se

na kraju se teško
ispire

kolibra @ 04:01 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare