vijesti iz nutrine
kolibra
Blog - siječanj 2009
subota, siječanj 17, 2009

 
                             i imaš li imena
                            izvan onog koje
                           su ti zalijepili u 
                           podstavu podsuknje
                          I zapravo kako ću te zvati
                                                             (
Ljubo Pauzin, Tko si ti)

Prva imena

U potrazi za pticonosnim stablom prehodala si sedam šuma i u sedmoj si ga našla: rađalo je pticama zorom i svako je jutro krošnja drukčije cvala, šarenokrila, šarenorepa.

Otkrivala si šaroperke, vrtirepke, rusogrle lastavice, feniksice, sva ta prva imena teška od uzbibanih zvukova i fluidnih značenja.

Stablo ti je reklo da se odmakneš od značenja i da se držiš zvuka, pa si ga poslušala.

Prigrlila si deblo preko hrapave kore, udisala mu pore pune mirisa i rađanja, slušala grgoljanje podzemnih voda. Upijala tonove i njihove daleke odjeke.
Podesila se prema njima, usuglasila vibracije, intonaciju, valove.
 

Ptice prethodnoga dana

Nebesa su se rastvorila i u njih su odlijetale ptice prethodnoga dana, kako bi ostavile mjesta novima.

Sve je blještalo od boja, prelijevanja, radosnoga praha što se ljušti u sitnim komadićima i slijeće na obližnje borove i omorike, očuđuje ih.

Bosonoga si se penjala po cedrovima, ogulila koljena, drhtala u visini. 
Odatle je pucao pogled u nepreglednu širinu, u stablo s kojeg su odlijetale lakogrle krilatice, ta pernata komešanja što su tako bujno cvala, da su se najniže grane vukle po tlu danima, dok nisu rodile samo kolibrastim vrstama i vinule se natrag, matici-krošnji bliže.
 

Pernato lišće

Sve si ih upijala: crnopere kosove žutoga kljuna u beskrajnim nizovima, šarene mandarinke, crnokrile prutke, vjetruše kliktavke, plavetne sjenice, cariće, narančaste brgljeze, žute zelentarke, crvene krstokljune.
Onda modrokosove i plave gorske pliske. Pa plašljive batokljune i cijelo jato pupavaca s perjanicom indijanskog poglavice.
Svo to živo, komešavo lišće pernato, što raste na vjetru.
 

Prostrla si ležaj

Posadila si uokolo dovoljno udikovine, žutike i vatrenoga trna da bi nahranila taj šareni šar u dugim sniježnim danima.
Za brbljave si brgljeze uvaljala sjemenke u kokosovu mast i izvjesila ih uokolo, kako bi se pred put osnažili, okrijepili.
Doviknula si ej! plavim ejama livadarkama (jer nisi mogla odoljeti) i kooark! gakovima, pa prostrla ležaj, umirila se i čekala otprtih očiju, otvorena uma.
 

Krunila se sa tebe noć

Iza ponoći je počelo očekivano komešanje: iz pupova su uz plop! i puf! iskrsavali kljunovi, glavice, grlašca – meka tijela za njima, ugurana iza krila, iza paperja. Boje su se utišale i samo je njihova svjetlina pod odbljeskom mjesečine davala naslutiti bogate dnevne nijanse. Noć je posula raskoš po perju, pobrinula se za zastajanje daha u grlu promatračice. 

Primirila si svoju divlju ćud i mirovala kako nikada do tad nisi.

Pred tobom su se rađale vrste ka kojima je tek putovalo ime: rujnice, zebe, crvenonoge sultanke, troprsti zlatari, vatroglavi kraljići, veliki trstenjaci, žute pastirice i ždralovi krunaši.

Krunila se sa tebe noć dok si ih gledala kako izrastaju iz pupova, kako se uobličuju. Kako se gužvaju međusobno svojim krilima, svojim migoljavim tjelešcima koja bi da izađu za neodoljivim zovom mjesečine i pjevaju.

Plavilo šojkine krilne plohe katkad ti zabljesne na vidiku, pa zgasne kao zvuk kad vodu dotakne i zaroni, bezuvjetno ode.
 

Imenovanje ptica, prapočetak
 

Zlatovrane se kupaju u blistavom azuru prije nego izađu: odozdo im krila najprije ljubičaste, pa plave i na kraju te časte žarom svoga narančastog ruba koji potom dugo i željno upijaš iz mješavine u mrak uronjenih boja.

Ptice još nisu dovršene i neće biti dok ih ne dotakne prva zora, ali ti se već hraniš njihovim svjetlom.

Kad polete i ti bi da poletiš s njima. Da ih slijediš u stopu, na mah. Da se popneš na rub nebesa kad se za njih rastvore.
Ali si pred zoru zaspala umorna od novih utisaka, zajapurena. 

Kad si se probudila, ptice začete obnoć već su odlepršale, a u pupovima se začinju nova krilata bića, za koja unutar grana teku imena u začetku, novi zvuci što očekuju objavu.

Ne preostaje ti drugo nego da čekaš, imenuješ kad dođe vrijeme i pustiš ptice u svemir, odakle su doletjele. Vratiš prah prahu, zemlju zemlji, bića iskonu, tebe sebi. 

 
 
kolibra @ 21:35 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 14, 2009

moja se unutrašnja zbilja
zdušno bori s vanjskom
palucajući kao vatre 
ivanjske
 
toliko je koraka do ušća gdje je
moguća harmonija
suprotstavljenih polova
 
na jednom se otapaju
goleme sante leda
preplavljuju veneciju
osjećaje
ćutila
 
tamo slijedim
duboki trag
u koji bez prestanka
sipi bijelo paperje
i izjednačava:

bijelo u ništa
i ništa u bijelo
 
obnoć je umakao albino jelen
iz one tamne točke 
da bi yelenom 
postao
bez mrlje na krznu i mrlje
u biografiji
 
trenutno miruje
na rubu
svjetova
 
ne nedostaju mu krila
 
nedostaje mu zalet
kolibra @ 15:24 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 11, 2009

 
                                            Imam samo ovaj svoj jezik i pradavna sam.
                                                                            (Marijana Radmilović, „Ponestaje mi vremena“)
 
 
Brojanje godova

Kad god si prebrajaš pradavne godove, uvijek se napola zbuniš, pa ispočetka. Koliko te ima? Tečeš li, nestaješ li postepeno, kao Jasmina?
Dodiruješ svoj nadolazeći mir, svoje sporo otjecanje zanosa.
Oči su ti pune, samo što ne krenu. Ljuljuškaju se u njima poplave, kristalići leda, bezglasni bijeli prostori u odlascima. Sitna komešanja, premještanja rijeke s noge na nogu, utoci magistrala, križanja vrsta. Kretanja voda kod Terezinog Polja, Kamanja, Kupljenova. 
Vodostaj Save kod Mačkovca u eteru luta, traži čulne uši, zbunjeno se osvrće: nigdje utoka, sve gluho doba. Nikom potreban.
 
 
Anakroni vilinski ćuh

Lomiš se na pola, u prijelomima sadiš maćuhice, odoljen, đurđic.
Da si vicasta sa svim tim, da si malo 'nak. 'Naka li si?
Kriješ se u jeziku, pokrivaš se slamom slova.
Kao anakroni vilinski ćuh je jezik tvoj, koji odumire. Kao huk vjetra u krošnjama četinara, kao ćuk što netopiru šapće da napirlitan je, da ne ide ti to tako.
A tako je zapravo dobro, tako je tao, tako je zen i tam-tam uspinjanje do crescenda dana, do krijeste japanskog vala, do zapjenjenih stanja uma pred ponoć.
Ambivalentna, da. Amplituda tijela koje se u zanosu njiše – koliki je to zamah? Ekvivalent koliko vesala?
Anaglifi koji se jedva daju napipati prstima. Neuredne anafore, pustopašne malo.
Anunakiji kojima se zameo trag. Nekad ti se učini da možda i postoje, ali ih tvoji radari dotiču samo u lucidnim snovima između kratkih, udarnih groznica.
Svako malo te udari malo taj novi zapuh vjetra pretproljetnog, smrznutog još, zametenog. Nije ni čudo: ta tek nam je siječanj prohodao...
 
Skrlet je spoznavati proljeće prerano, no ti ga osjećaš u rebrima, na čelu duge kolone, pod mokrim pazuhom jutra. Vuče za tobom svoj rep zmaja, prati te. Prohujalo je s vihorom, ostalo na tvom reveru. Ne možeš o njemu misliti sutra, misliš ga danas.
 
 
Bibava riba

Čim osvane siječanj, svaka te sekunda nepogrešivo nosi ka ćuhu proljetnom, mamurnom još od novogodišnjeg slavlja.
Ribe se praćakaju u vodi.
Pod površinom se mreška nova stvarnost utekla iz brojnih odsjaja prizme - prelomljena, titrava, živa. Led samo što nije prolio pokoricu po površini, no ispod nje je sve još trajnožareće, toplo, mirno. Kao da sve na te čeka, na tvoj mig.
Žmirkaš zbunjeno, spremaš se izaći.
Bljesak te nekad zaslijepi, pa plivaš dublje u stranu, čuvaš snagu za izron.
Bibava si riba koja odbacuje krljušt da otkrije još koji zapretani god, pradavno brojanje vremena, prelet preko zabrana.
 
 
Napuknuća, dokazi pradavne snage

Slavljenje zimskog solisticija kao uvod u napuknuća zemlje pod snijegom: dokazi pradavne snage nježne visibabe. Gomoljike bujaju, začinje se brbljiva živost dolje u tami.
Posestrimstvo bića u svemiru, s nogama na zemlji koja se sprema raskoliti, dati svemu da iždžiklja, nabuja, oživi.
Meka ruka probija tjeme upokorene crnice pred drvenim trijemom.
 
Kad praćneš repom, potičeš potrese koji ka svjetlu vode, gore, u visinu.
 
Mir s nama, mir u nama dan nam je danas, a sutra se već sprema vatromet mirisa i boja koji će napučiti bjelinu, otkrhnuti pročelja kuća, pjevati glasno na ulicama. Nikud mu nećemo moći umaći!
Bilo bi bolje prepustiti se, treptati zajedno, biti dio šarenih rasprsnuća. Letjeti višesmjerno, u cik-caku. Kao božje trike-trake iz meteorske pjesme. Spominjati se sebe, svoje različitosti. Svoga nepogrešivoga njuha. Kliktati u visini!
 

kolibra @ 15:15 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare